Ovaj puta

neću prizivati kišu...

Mogla bi obrisati suze radosnice

koje čuvam

za dane tuge...

Ovaj puta,

neću prizivati plimu,

hoću da što duže

pijesak vremena

čuva tragove tvoje duše

kojima sam

do tvoga srca

pronašla put...

Ovaj puta,

neću dozivati noć,

da odmorim umorne vjeđe,

jer,

zvijezde iz tvojih očiju

svjetionik su

u buri

mojih olujnih dana...

Ne, neću dozivati ni cvjetne aleje neba

mogla bih

mirisom dozvana

ponovo leptirica postati

a postadoh čovjek

da imam dlan

na kojeg možeš sletjeti

kad ti skrše krila

aveti bezdušnosti...

Ne,

sa tobom u sebi,

ja ne trebam riječi

da dozivam

i prizivam..

Slobodu zajedničkog leta

tek tišina

može doticati...