Koliko god se držala

za konopac vremena

da me neumitnost

ne dohvati

bezbrojnim mnoštvom slučajnih dodira,

ja sam opet

na koljenima zaustavljena

pokušavajući dozvati sjećanja

koja su pobjegla

kroz vrevu velegrada..

I kako da ih vratim

kad su se pomiješala

sa tajnama

urotila se protiv mene

da mi se nikad ne vrate

i ostave me kao prosjaka

golog i bosog ,

gladnog od čežnje

za spoznajom ispunjenja...

Da li sam dijete,

ili lutka

na pozornici od stakla?

Ili sam duh

koji uporno dolazi

na mjesto odakle je pošao

ljubeći latice cvijeta

koje su odavno zaboravile

da su postojale?

Gutač vatre

podignu me,

i poljubi mi lice..

Tek tada se sjetih

da sam iz kaveza ptice oslobodila

a vatru zarobila..

Ključ slobode

je u mojim

rukama...