Večeras te,

zlatna moja ptico

kradem iz njedara zemlje

iz pećina tamnih,

gdje pohlepnici

zlatom varljivim

svoju iluziju hrane...

Večeras te kradem

da poletiš

tamo

gdje se moja ljubav

od dana oprašta

i snu slatkom

na postelji mekoj

se prepušta...

Poleti, ptico,

ponesi cijelo moje srce

u njemu se vrte atomi vječnosti

i svaki šapće koliko istinski voli

koliko istinski želi samo

za ljubav pravu živjeti...

Poleti, ptico,

dodirni anđele, koji čekaju

da im

o čežnji mojoj pjevaš...

Budi moj glasonoša

budi moj pismonoša,

dotakni zlatnim svojim krilom

uspavane usne

ljubavi moje

a onda mi se vrati

na rame mi sleti,

i pričaj

koliko želje

je potrebno

da se duboko voli

koliko jak zagrljaj

da se zaborave boli...