AGAMA NEPUSTINJAŠTVA

 

Znaš li ...

Oblaci tuge i suhozidi i pustopolja duša prate one koji hoće biti „blizu“ Boga.

I kad zbore o „radosti“, o „blaženstvu“, to samo duga noć utapa nemoćnu dušu u trapljenju i tlapnji drhteće bogobojazni.

Ugasnuti život u osami kao „milost“ Božja?

Osama pustinjaštva nije osama radosne duše koja grli dušu drugu blagoslovom Božje Prisutnosti.

Sve skončava tamo gdje se i razvija – u dugoj noći duše, u skapavanju na zabitim mjestima pada u ambise sveodricanja.

Štujmo i tu stazu, ali ona je za dušu ono što je samomučenje

„flagelanata“ za tijelo.

Askeza duše kao i askeza tijela ne mile se Bogu.

Nebo Ljubavi s tugom odvraća pogled od zabludjelih jer im ne može donijeti spasa.

Oni koji su u svjetovnom, još imaju „šanse“ da začuju jednom pjev Ptica Ljubavi.

Oni koji su se „sakrili“ u „pustinje“ ili neku gorsku pećinu „svete“ planine, oglušili su, oslijepili zauvijek.

A Bog im milostiva poklanja rijetke trenutke blaženstva i miluje svojom Nazočnošću kao „hendikepiranu“ djecu Majka koja sve oprašta.

Otvrdnule, suhe duše ne mogu više primati poljupce Svetog Života i zadovoljne su samo s komadićima svete tkanine koja im pokriva mrtve grudi, mrtve noge koje više nikad neće pokrenuti Sveti Ples Kozmičke Mudrosti.

U grobnicama svojih tijela sanjaju duboke noći bez zvijezda i milovanja proljetnih mirisa.

Na kraju više i ne sanjaju.

Mrtvačka pokrivala ude im napinju i u tišine mukle i sablasne, duše im se utapaju.

Nadaju se da je molitva svemoguća, ali ni ne slute koja je molitva Bogu najdraža.

Htjeli bi biti bića Ljubavi, ali Ljubav je Blagoslov zagrljenih a ne rastavljenih duša.

Božja se Ljubav ne može uvjetovati niti najsvetijom tišinom.

Božja Ljubav sja na stazi ljudskih ljubavi, u srcima zaljubljenih.

Hram Božji mora biti čist, ali živ, ne mrtav – Oltara otvorena zagrljaju zaljubljenih duša.

U mrtvom tijelu i duša je mrtva.

U patećem tijelu i duša pati.

Ne zalijevaš li Korijen Života, ako lomiš grane – nema više ni stabla, ostaje samo trupac s prividom života, s lažnom svetošću okljaštrenog Svoda.

Nema više rascvjetalih krošanja da dočekuju Ptice Ljubavi i dobrostivo im ponude dom gdje će sviti gnijezda svoja, da svijetom pronose Ljubav Božju.

Mrtva je pustinjačka tišina, grobišta su osamne pećine gorja i zabiti – samo tihi jauk duša  napuštenih od Boga i svijeta na tim su mjestima koja bi htjela biti domovi Ljubavi.

U metežu svijeta, u kloakama nečistih cesta, ljubav ne dolazi.

U grobištima daleko od takvog svijeta, ljubav se samo najavljuje.

Opasna su sva ta mjesta za uzvišenu čistu dušu predanu Bogu, za dušu blagoslovljenu za Ljubav.

Kloni se dušo takvih mjesta gdje tijelo postaje nečist i tamo gdje tijelo postaje leš.

Bogu su najmiliji oni koji čistim tijelom žive ljubav i srcima grle Nebo i Zemlju.

Nebo Ljubavi svih prihvaća , svih blagoslivlja, ali najviše one koji grudi svoje nude za dom Pticama Ljubavi.

Samo je ljubav istinska svetost, ljubav od Boga primljena koja mu se vraća u ljubavi za sva bića, u ljubavi zaljubljenih.

Pohodi samo sveta mjesta u sebi, budi atma-jivanmukti i kroz Ljubav atma-vidja, pohodi srce svoje, Oltar Hrama učini otvorenim.

Ne brini se za osame  i tišine, pustinje i gorja, sve ono što suvišno je istinskom Biću Ljubavi.

Znaj i pamti!

 

Jadran Zalokar