A šta da radim ja

u svim onim sumracima

kada ne mognem čuti tvoj glas?

A šta da radim,

svih onih dana u kojima me

ne bude obasjao sjaj tvojih očiju?

Kako da idem makar poznatom stazom?

kada znam da na njenom kraju

tebe nema?

Hoćeš li se sjetiti,

moga trčanja, pjevanja, smijeha?

Hoćeš li ponijeti djelić duše ove

da te utješi u praznim noćima?

Hoćeš li se sjetiti sklopiti ruke za mene?

prošaptati molitvu i uputiti mi  misao?

Hoće li me pokriti zaborav

tuđih ruku, lica, glasova?

Koliko vremena će proći

da bol postane manja?

Hoće li doći dani

Kada nedostajati mi nećeš?

 

Znam da vrijeme liječi rane,

kao djeliće srca da ti odstrane...

Znam da bol manja postati može,

al kada se suze natalože,

dovoljno daleko ćeš biti,

i vidjeti nećeš kako će liti....

a nitko neće ni znati,

i dalje ću veselo hodati...

Svaka kap na lice koja padne,

kada se sjećanje u zvjezdice raspadne,

neka ti donese mir,

kao da te dotakne leptir,

neka ti glas bude jasan,

i stav tvoj ponosan.

vedrina tvoga osmijeha

drugima bit će utjeha...

Ali bit ćeš i dalje tu,

u svakome mome kutu....

 

I još ti samo reći želim

Ljubim te bićem cijelim.