Uhvatit ću zadnji vlak
do posljednje stanice
gdje me neće ispratiti
zviždaljka vlakovođe
suze nakupljene u vlažan ubrus
od silnih rastanaka,
mirisi punog perona
i nestrpljivi pogledi
onih koji čekaju
nekoga
tko nije ni pomišljao da dođe...
Kada prestane biti
memljivost tuge
kojom kaput tijela
pokriva dušu,
kada bude korak
i iskorak u osunčani grad
prema kojem putujem,
bit ću sa tobom
nekako zauvijek
nekako vječno
nekako,
kako ti još ne znaš
da divno može biti...