Kad sam naslikao svoju osamdeset i devetu sliku odlučio sam je nazvati po tom broju "Osamdeset i devet grančica života", po jedna za svaku stvorenu sliku, ali i po jedna za svaki aspekt života, mog, svačijeg...

Nekoliko mjeseci kasnije sam odselio u kuću koja je na kućnom broju 89. Toga sam postao svjestan tek neki dan pa sam ostao oduševljen zanimljivom koincidencijom!

Koje je značenje tog broja i što znači ta "slučajnost" doista ne znam...

 

 

Mnoštvo je grana na stablu mog života,
malih, velikih,
razgranatih,
i ravnih,
pokoja suha,
pokoja odlomljena,
ima ih s cvijetom,
a nađe se i ploda,
neke tek niču,
da postanu snažne
grane
kojom će neka djeca
sezat do plodova slatkih,
ili ljuljačku svoju objesit.

I to stablo,
što korijenje svoje
u dubine zemlje nepoznate
pruža da sokove
na Izvoru siše,
tko zna što još čeka!?
Oluje prošle mnoge,
gromovi i munje,
kiša blaga i ona ljuta,
sunce milo i opako,
pokoji urez srca zaljubljenog mladića,
na kori već tvrdoj,
imena ljubavnika,
prekrižena.

Stablo nosi svoje grane,
ljeta novo lišće vide
koje umire na kraju zime,
kad novo ruho odijeva,
naizgled isto,
ali to ono od prije više nije.

 

Boris Pecigoš: "Osamdeset i devet grančica života"
2008., akril na platnu, 140 x 70 cm

 

www.boris-pecigos.com