Kad Suton poželi sresti Zoru, ljudi potrošenog pamćenja ne znaju mi pokazati put..

 

Pitala sam danas ljude na trgu ptica, gdje se ljube Suton i Zora… ? 

 

U ritmu neizrečenih pitanja odlelujala sam dalje…

 

Davna vremenska prašina me vodila dok sam za njom hodala između tezgi gdje se nudilo svašta: umovi, mržnja, voće, ‘ljubav’, tuga, paprika, sreća, paradajz, radost, grožđe, zavist, strah, lubenice, sram, neugoda, nelagoda, poniženje, ponos…

 

Iz zlatne tišine, iz te nijeme buke, ugledah dvoje traženih… Sutona i Zoru, ugledah ih u mojim mislima…

 

Poželjeh staviti pred svoja vrata znak dubine, da ljudi prepoznaju kome dolaze…

 

Ništa se nije dogodilo.

 

Inspiracija se zavukla u kut, šuti i gleda me čudnim očima… pokazala mi je zrcalo…

 

Opet sam iz srca lomila najoštriji komad leda i u pijesku počela pisati tvoje ime…

 

Tama se polako penjala uz zid do mog balkona, kao zmija skliznula u sobu i zauzela svoje mjesto pored inspiracije.

 

Bojim se da ću se probuditi jednog jutra, sjetiti se sna u bijelom i u novinama pročitati tvoje ime…

 

To će biti trenutak kad će Suton poljubiti Zoru, sjediniti se s njom i odnijeti tvoju dušu…

 

Iza mirnog čela nemirne misli… jer, ''najtamnije i najbolnije je pred svitanje'', rekao je Soltec i umro u sebi.

 

 

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29364