Sveta Lucija od Sirakuze (284. - 303.) također znana kao i Sveta Lucija je kršćanska mučenica koja je zbog svoje vjere podnijela mučeništvo 303. godine.

Progonitelji kršćana mačem su joj odrubili glavu nakon dužeg mučenja. Kroz svu kršćansku povijest štuje se među kršćanima kao mnogostruka zaštitnica - slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Prema predaji, Sv. Luciji su izvađene oči i stavljene na tanjur, pa se ona smatra zaštitnicom očiju i vida.

Njen dan slavi se 13. prosinca. Običaj je da se prati i zapisuje vrijeme kroz 12 dana od Lucije do Božića. Pučka predaja kaže da će sljedeće godine biti u pojedinom mjesecu takvo vrijeme, kakvo je u odgovarajući dan od Lucije do Božića. Na njen dan također se sije pšenica, simbola života kod kršćana.

Kripta splitske katedrale posvećena je ovoj svetici.

 

Obično mislimo da se u svijetu bore svjetlo i tama. Međutim, u svijetu postoji samo svjetlo, a ne mrak. Tame nema, ona je pomanjkanje svjetlosti. Kad se sunce sakrije iza horizonta, tada nastaje noć. No nije noć otjerala sunce, nego se sunce povuklo, i to povlačenje svjetla nazivamo tamom.

Tama nema svoga bitka, ona je samo oznaka za odlazak svjetla i sunca. Jedva čekamo nakon napornog dana da se spusti tiha noć da nam odmori udove.

Kad nam se umore oči od stolne lampe, tada gasimo svjetiljku kako bismo odmorili oči.

U ljetna podneva tražimo sjenu da bismo našli svježinu i predah. Tama, mrak, sjena i noć nisu nešto zlo, nego naprotiv druga strana svjetla, sunca, bića, dobrote i ljubavi.

No postoji duhovna tama. Bojimo se mračnog pogleda nekog čovjeka, zapanji nas krvavi pogled zločinca, žalosti nas depresivno lice bolesnika, straši nas kad netko viče, psuje, kad netko prijeti ili provaljuje u kuću.

Bojimo se psihičke bolesti koja na čovjeka sjedne kao tama.

Moralna tama je najgušća, najteža i najopasnija. Mržnja nije samo nedostatak ljubavi, nego svjesno prihvaćanje zloće.

Oholost nije samo nedostatak poniznosti,vnego prihvaćanje da se manipulira ljudima.

Škrtost nije samo pomanjkanje dobrohotnosti i velikodušnosti, nego prije svega vezanost uz ono malo blaga koje imamo.

Bludnost i preljub nisu samo pomanjkanje ljubavi i poštovanja prema spolnosti, nego vezanost uz užitak, nepravedno uzimanje nježnosti i njezino razaranje, svezanost uz besmisao pornografije i prostitucije.

Neumjerenost u jelu i pilu nije samo nedostatak umjerenosti nego prije svega gramzljivost, robovanje piću i jelu.

Srdžba nije samo nedostatak blagosti, dobrote i strpljivosti, nego pokazivanje veličine, vlasti, lažnog ponosa i oholog gospodstva nad drugima.

Ne možemo reći da je lijen onaj kome nedostaje marljivost, nego je on vezan uz tromost, uz dugo spavanje, uz neodlučnost i laki život.

Istina je da su svi grijesi i poroci razorene kreposti i vrline. Kad bismo izgradili vrline i kad bismo umjesto grijeha stvarali kreposti, tada bi nestalo poroka.

Možemo reći da su kreposti i vrline svjetlo čovjekova duha. Smijemo reći da su poroci i grijesi, devijacije i ovisnosti mrak i tama čovječjega duha.

Mrak koji pada na čovjeka kojega netko mrzi, nije samo mrak mržnje nego je to prisutnost nečije volje koja hoće mrziti i to je odluka nekoga koji sam postaje mrzitelj, uništavatelj čovjeka, sam postaje zao i time se svrstava u duhove zloće.

Zato se mrak moralnog čovjekova bića ne otklanja samo unošenjem vrlina i kreposti, nego se traži da čovjek otkloni od sebe negativnosti, da svoju volju preokrene, i tek tada u njega mogu ući vrline i kreposti.

Drugim riječima, postoji zlo u prirodi. To su katastrofe, neuspjesi i bolesti, zla koja nam se događaju.

No postoji zloća u svijetu, a to je čovjek koji postaje zao. No postoje i zli duhovi koji nisu samo pokvareni anđeoski duhovi, nego i pokvaren ljudski duh koji se opredijelio za zlo.

Stoga ne treba iz ljudi samo izgoniti zle duhove, nego čovjekov duh osloboditi od zloće koju je prihvatio.

Nikog se ne može prisiliti da postane dobar, može ga se samo privući ljubavlju, dobrotom, svjetlom.

Ne može se mržnjom otjerati mržnja, ne može se ubijanjem zaustaviti ubijanje, ne može se rušenjem tuđih crkava i škola zaustaviti neprijateljsko rušenje kulturnih i vjerskih spomenika.

Kad se pojavi mrak, palimo svjetlo.

Kada vidimo da se u nama stvara mrak depresije i tama moralnog zla, što tada činimo?

Kada vidimo da nam djeca postaju zločesta, da se u društvu pojavljuje javni nemoral, da se izopačuju vrednote i da se smrt naziva životom, da se zločin naziva pomoć čovjeku, tada nema prekidača koji bismo okrenuli, nema baterije kojom bismo mogli svijetliti.

Ali tada možemo otići pred Boga koji je svemoguć, koji je svjetlo, i ljubeći čovjeka moliti da kroz našu ljubav unese u zločinca moralnu krepost, da ga obrati.

Naš narod pozna ime Svjetlana ili Lucija. Naša djeca se na dan svete Lucije igraju svjetlom, noseći ga od prozora do prozora, da bi svojom dobrotom, jednostavnošću, priprostošću, omekšali naša srca i omogućili radost i svjetlo na našim licima.

Djeca su već sama svjetlo, toplina, nježnost, nevinost i život. Neka nam današnja svetica pomogne da budemo kao djeca.

http://www.katolici.org/katekizam.php?action=c_vidi&id=1721