znam, od prvog trenutka si osjećao neku neobjašnjivu povezanost.... bez obzira na sve prepreke, ništa te nije moglo zaustaviti da preokreneš sve svoje puteve, samo da bi bio s njom....
i svjestan si da ništa od toga nisi odabrao svojim umom, znanjem, predhodnim iskustvima, namjerama i planovima iz tvog života.... nešto te nosilo k njoj.... neka viša sila.... snaga ljubavi.... slušajući svoju dušu, prepuštao si se bez otpora.... drugačije jednostavno nije ni moglo biti....
jer ljubav.... njen tok je mekan poput vode, ali isto tako i moćan kada krene teći, razarajući i kamene stijene, ona pronalazi put.... do srca tvoje voljene.... tada ne postoji ni jedan jedini mogući korak koji bi vodio u suprotnom pravcu.... svaki naredni korak, ma kako izgledalo, ma što se ljudskom umu činilo, vodi ka spajanju srodnih duša.... i u tome je utjeha svima onima koji se ovdje još nisu susreli.... ali njihove duše se znaju oduvijek....
i gle sada.... ti si sretan čovjek!
iako patiš što više niste zajedno.... kažeš, boli.... normalno da boli.... što je to za tebe? ništa. bol koja će proći. pusti joj neka bude. dopusti bol.... bol je prirodna pojava.... patnja je fuj! patnja je nedopuštena bol....
i kad te pitam, da li bi, kad bi mogao vratiti vrijeme, izbrisati sve one trenutke provedene s njom.... što bi rekao? da, znam, ne bi ih se odrekao makar te snašle i sve boli ovoga svijeta.... ako je to cijena....
bio si spreman za susret, spreman za sreću s njom.... i sada si jednako tako spreman za bol koja se izmjenjuje sa trenucima osmjehivanja kad osjetiš da je razdvojenost samo fizička....
da ste u srcu uvijek zajedno.... tu gdje odvojenost ne postoji....
kažeš da sam beskrajno romantična.... i da sve što kažem zvuči jednostavno.... a tvoja situacija je komplicirana.... kažeš, jebiga, što je tu je.... jer ta koja je pored tebe fizički, ona ne ispunjava prazninu.... naravno, nikada ni jedna druga neće ispuniti onaj dio tebe kojim si spojen samo s tom jednom i jedinom.... koja je sada daleko....
kažeš, najlakše je skinuti se i simulirati vođenje ljubavi.... ali razgolititi se potpuno, otvoriti se do najtamnijih dubina samoga sebe.... mogao si jedino pred njom.... a ja kažem, nije li to razlog za slavljenje ovoga života? znati da netko takav postoji.... osjećati ga kao dio sebe.... da je i ono naoko nemoguće učinjeno mogućim.... da zajedno s njom, iako fizički daleko, prolaziš kroz cijeli jedan proces.... da živiš život....
čudiš se i smiješ se kad kažem „proces“.... kako drugačije nazvati to što proživljavaš.... te neke „faze“.... opet se smiješ.... kažeš, neozbiljna sam.... kažeš da sve shvaćam olako.... i kao blago meni.... kao, ja nisam prolazila ni slično onome što ti prolaziš.... jer sam slobodna i ne dam nikome blizu.... da gazim sve pred sobom svojom brutalnom iskrenošću.... čini ti se.... ja samo prihvaćam bol kao i radost kao dio života.... i uživam u sveukupnoj ljepoti osjećaja....
i sad mi reci da nisi prošao (i još prolaziš) kroz „faze“....
prvo je – prepoznavanje. eto, to je ono što rekoh na početku.... osjećaš da si susreo ljubav svog života.
onda dolazi – uživanje. u ljubavi, u obostranim osjećajima koji se ne mogu usporediti ni sa čim drugim. dogodilo vam se nešto posebno i jedinstveno. srca su vam otvorena i spojena u jedno. neopisiva radost....
treće je – zbunjenost. moć novootkrivenih osjećaja ne nalazi odgovor na pitanje, otkud, zašto, kako.... kako je moguće da mi se to događa.... totalno smo ludi.... ovo nikako ne paše u moj dosadašnji život.... ali je tako moćno da se čovjek prestraši pred navalom vlastite hrabrosti i snage koja obuzima i ne pušta tako lako.... usprkos „pameti“.... usprkos normama i svemu onome što ukazuje na nemogućnost ostvarenja zajedničkog života.... jer svatko već ima svoj.... bez plana o onome drugome....
četvrto je – udaljavanje. sa objašnjenjem: „ne može biti ono što ne smije biti“....
udaljavanjem nastupa – bol. rastanak boli.... to nije fraza.... Adam i Eva su prvi put osjetili bol kad su shvatili da nisu jedno tijelo.... nego kako nego boli.... i nikad samo tebe, ili samo nju.... rastura te kao da je otkinut dio tebe.... i fali ta polovica.... fali ti kud kod da kreneš, što god da pokušaš, gdje god da pogledaš.... i život se odjednom čini manje vrijednim.... i teško je sastaviti jednu cijelu minutu u danu da se ne misli na voljenu osobu.... iako povezanost još uvijek postoji i intenzivno se osjeća (usput instinktivno vrlo dobro znaš kako se tvoja ljubav osjeća u datim momentima), ta bol zbog prekida realnog kontakta je teška i ogromna.... koliko čovjek treba biti tup da ne osjeti? jako tup.... onih jako tupih, neosjetljivih na bol je jako malo, ako uopće postoje.... ponekad se bol zna materijalizirati u stvarnu bolest fizičkog tijela.... neke bolesti, posebice autoimuna oboljenja često nastaju kao posljedica nepreboljenog odvajanja od voljene osobe... da. svašta ima u nas ljudi....
nakon toga slijedi – prihvaćanje. sa prihvaćanjem dolazi i zahvalnost za iskustvo ostvarenog susreta sa svojom srodnom dušom.... svaka duša za sebe nastavlja ispunjavati svoje zadatke ovog fizičkog bivanja....
i konačno – ponovni susret. ili sasvim novi susret. da, tako to ide.... kada oboje ispune svoja poslanja koja je moguće ostvariti jedino u fizičkoj odvojenosti jedno od drugog.... tada se i putevi koji ih vode ka ponovnom spajanju iznova otvaraju....
tako.... sve u krug.... proces se ponavlja i prolazi se redom kroz sve te faze.... toliko puta koliko treba.... a koliko puta treba.... koliki vremenski razmaci.... koliko naoko "neprikladnih utjelovljenja".... koliko života.... e, to ti nitko ne zna.
ali zna duša.... tu nema greške.
bglavac
irida
edin.kecanovic
