"Gdjegod da jeste, budite duša tog mjesta" - Rumi

Postoje dvije strane onoga što nazivamo samoćom. To su osamljenost s jedne i samotnost s druge strane. Iako je samoća taj zajednički nazivnik i temelj koji ih povezuje i spaja, postoji ogromna razlika u doživljaju između osamljenosti i samotnosti. Jedno proizlazi iz neznanja, a drugo iz spoznaje. Samoća sama po sebi nije osamljenost. Osamljenost je stanje u kojem mi PATIMO zbog nedostatka drugih živih bića oko sebe jer smatramo da sami sebi nismo u stanju pružiti ništa što bi nas učinilo sretnima i zadovoljnima, pa se zbog toga osjećamo potištenima i nesretnima. Osjećaj osamljenosti i strah od samoće samo su pokazatelji da zapravo nismo upoznali sebe, i da se nismo naučili voljeti i prihvaćati onakve kakvi jesmo. Razlog zbog kojeg neprestano i panično bježimo u društvo i zbog kojeg imamo potrebu biti psihološki ovisni o drugima je taj što same sebe dovoljno ne cijenimo i ne poštujemo, jer osjećamo da smo manje vrijedni u odnosu na druge. Naučeni smo da samoća nije poželjna ili prirodna i odrastali smo svjedočeći posvuda oko sebe bijegu od samoće da smo i sami na podsvjesnoj razini prihvatili strah od iste bez da smo ikada odvojili malo vremena da bismo sami za sebe provjerili – što je to toliko zastrašujuće u samoći?

Nismo razvili umijeće samotnosti i bivanja sa samima sobom. Zanimljivo je da, kad se u našem životu pojavi neka druga osoba, netko nov, mi moramo provesti određeno vrijeme s njim da bismo ga upoznali, da bismo stekli dojam o njemu i saznali tko i što je on, kakav je, i to naravno, činimo kroz druženje, što je sasvim prirodno kad su u pitanju drugi ljudi. Međutim, kad smo u pitanju mi sami, ponašamo se potpuno neprirodno. Mi bježimo od sebe umjesto da se upoznamo i sprijateljimo sa samima sobom.

Vidjet ćete da istinska samoća nema nikakve veze sa uvriježenim poimanjem samoće kao nečega zastrašujućeg ili krajnje neugodnoga, jer, tamo, bez ikoga drugoga oko vas, vi nikada niste sami. Jednom kad se prihvatite, dobit ćete dva najbolja prijatelja koji vas nikada neće napustiti gdje god bili, koji vas vole i razumiju najbolje od svih – vas same i ljepotu života koja vas posvuda i uvijek okružuje. Samoća je samo zastrašujuća onome tko ne voli sam sebe i tko o sebi ima nisko mišljenje. Jer, kad ostane bez društva drugih ljudi i događanja koja mu odvlače pozornost, takav je čovjek primoran suočiti se sa samim sobom, a s obzirom da zazire od pomisli na samoga sebe, učinit će sve da pobjegne. Mi zapravo ne bježimo od samoće kao takve – mi bježimo od sebe! To je situacija u kojoj tjeskoba i tuga automatski izviru jer osjećamo da smo ostali sa najbespomoćnijim, najnezanimljivijim i najdosadnijim bićem koje postoji. No, srećom, postoji lijek za osamljenost. A to je samotnost ili upoznavanje samih sebe kroz bivanje sa sobom!



Ono što je najbolje u cijeloj toj priči je da nam za razvijanje samotnosti uopće nije potrebna izolacija i bijeg od kontakta s drugim ljudima. Ne moramo biti bez drugih ljudi da bismo mogli biti samotni. To nije uvjet. Dovoljno je svakoga dana, ili jedanput tjedno odvojiti malo vremena da bismo bili sami sa sobom, ovisno koliko osjećamo potrebu da se upoznamo i da iscijelimo svoju osamljenost. Samotnost je nešto što odabiremo svojevoljno i čemu se radosno prepuštamo svim svojim srcem da bismo u tišini mogli učiti o sebi, da bismo se mogli upoznati i steći dublje uvide u prirodu ovog života. Za razliku od osamljenosti u kojoj osjećamo dosadu i tjeskobu i želimo pobjeći od sebe, samotnost je samo naše vrijeme, to je prostor koji dobrovoljno poklanjamo samima sebi jer uživamo u ljepotama prirode i života. Samotnost znači da nam je ugodno i uživamo u svojoj vlastitoj prisutnosti i društvu čak i dok nema nikoga drugoga pokraj nas. Samoća je jedan od naših najvećih učitelja, jer ona nam pomaže da čujemo ono što zbog ometanja, žamora i buke svakodnevnih misli inače nismo u mogućnosti čuti – svoju unutarnju istinu.

Tako da, premda naizgled zvuči nelogično, kontradiktorno i suludo, jedini način da istinski iscijelimo svoju osamljenost i riješimo se straha od samoće nije bježanje u društvo drugih ljudi, nego uranjanje u svoju vlastitu samoću i razvijanje poštovanja i ljubavi prema samima sebi.

Kad naviknemo biti samotni, shvatit ćemo da nema ničeg zastrašujućeg u samoći, naprotiv, počet ćemo osjećati i prepoznavati čarobnu i mističnu ljepotu tišine. U toj mirnoći otkriva se bogati jezik ljepote koji tišinom govori daleko više nego što riječi ikada mogu izreći. Otkrit ćemo da u srcu tišine svakog trenutka prebiva svetost od koje zastaje dah. Svetost kojom je natopljeno sveukupno postojanje i koja je oduvijek prisutna u srži svih stvari ali je nenametljiva i skrivena od pogleda svakodnevnog uma. Ona čeka da bude otkrivena i otkriva slatkoću mirisa svoje prisutnosti kad joj se prepustimo cijelim svojim bićem. Ona je ta milost koja svemu daje da bude i bez čije ljubavi i dobrote ništa ne bi moglo postojati.



Tek kad potpuno zaronite u svoju vlastitu samoću i prigrlite ju, tek kad upoznate sebe i kad vam postane sasvim ugodno u društvu vaše vlastite nutrine, moći ćete istinski i potpuno uživati u društvu drugih ljudi. Jer, tek tada ćete znati cijeniti prisutnost drugih ne zbog toga što vam oni mogu pružiti i dati, nego zbog toga što oni jesu. Jednostavno, uživat ćete u njihovom društvu bez ikakvih očekivanja, zbog same radosti tog zajedništva i to je najčišći oblik druženja koji postoji, to je iskreno prijateljstvo.

Ne samo da ćete se povratkom iz svojih razdoblja samotnosti natrag među ljude izliječiti od osamljenosti i straha od samoće, nego će vaš društveni život biti daleko ispunjeniiji, bogatiji i smisleniji. A samoća će postati drag i prisan prijatelj na kojeg ćete se uvijek moći osloniti.

http://novavizija.blog.hr