Objavio Čarobna šuma 

Piše: Iva Solarević Jeličić

Što je to život? Put od rođenja do smrti, nanizani događaji, hrpa slučajnosti, nekakav plan, sreća i nesreća…ili? Život je sve. Život je, i život i smrt, jer smrt je dio života. To svi znamo. U svakom trenutku umiremo i rađamo se, iznova i iznova. Naše tijelo je drugačije, naše misli, naši osjećaji, naše razumijevanje svijeta i života, naše želje….to je sve tok umiranja i rađanja. Umire jedan oblik, rađa se drugi. To je neprestani tok energije koja se transformira i manifestira u najrazličitijim formama i oblicima.

Samo pomisli na sjeme koje je palo na zemlju. Prvo postoji kao sjeme, ali tada se sjeme transformira i prelazi u drugi oblik, npr. u malo drvo. Sjeme je umrlo, rodilo se drvce. Drvce se pretvara u čvrsto deblo i krošnju prepunu bijelih mirisnih cvjetova. Ali tada umiru cvjetovi i počinju se rađati mali plodovi. Oni se pretvaraju u prekrasne sočne jabuke. Neke istrule na zemlji, a neke se, možda kroz nečiji probavni trakt  vrate zemlji. Umrle su jabuke. Ostalo je drvo. I tako sezonu za sezonom teče život, ali ne nestaje, samo mijenja oblik. I onda jednog dana umre i drvo, istruli i vrati se zemlji, ali iz zemlje nikne trava i cvijeće. Na cvijeće slijeću pčele i dio cvijeta pretvaraju u med. Život teče. I u tom medu je i djelić onog prvog sjemena koje je palo na zemlju kada se drvo jabuke tek počelo razvijati, ali je sada u drugom obliku. U tom medu je cijela priča postanka, bez početka i kraja.

Život je tok i ne postoji kraj, samo promjena oblika. Smrt je kada ne dopuštamo životu da teče, kada želimo po svaku cijenu zadržati neki oblik (stvar, odnos, osjećaj, misao, osobu, posao…), kada se ne želimo mijenjati, kada se bojimo nepoznatoga, kada ne želimo izraziti život u nama, kada se bojimo izraziti ono što istinski osjećamo, kada se mirimo s nečim što nam se ne sviđa, kada pristajemo na “mrvice života”, kada ignoriramo ono što nam srce govori, kada želimo zadržati sve kako jest, kada ne vjerujemo da smo vrijedni nečega što je ljepše, bolje i radosnije. To je jedina smrt. Sve ostalo je život.

Poštivati život znači poštivati vlastito tijelo i koristiti ga sa zahvalnošću, poštivati vlastite osjećaje i ne bojati se izraziti ih, poštivati vlastitu osobnost i sve različitosti u svemiru beskonačnih formi.

Kada zaista počnemo poštivati sve oblike života, osjetiti ćemo pravu ljubav, život i slobodu. Poštivati svaki dio sebe; kada smo lijepi ili manje lijepi, kada smo zadovoljni, ljuti, spretni, nespretni, zbunjeni, zanimljivi… Poštivati sve sezone života; proljeće, ljeto, jesen, zimu, mladost, zrelost, starost… Poštivati ljude različitih stavova, izgleda, boje kože, kulture, načina djelovanja i shvaćanja života… Poštivati sve oblike kroz koje se priroda izražava; mora, planine, jezera, žirafe, mrave, ptice, oblake, sunce, zvijezde…

Kada shvatimo da je sve potpuno različito u obliku, a zapravo sazdano od istoga, zavoljeti ćemo život. Tada više nećemo suditi, boriti se za ili protiv nečega, već ćemo biti sam život. Shvatiti ćemo da smo trenutno u jednom obliku i da je sve oko nas u nekom obliku, koji se već sljedećeg trenutka mijenja i stoga se mijenja i naš odnos “s njim”. To je naš odnos sa samim životom. Odnos koji doživljavamo kroz sve ljude, iskustva, spoznaje, stvari, događaje… To je naš razgovor sa životom u kojem otkrivamo tko smo.

Shvativši da smo mi život, više se ne vežemo za oblik već slobodno tečemo i istražujemo, bez straha da ćemo nešto izgubiti. Nije nas strah odlučiti se, pokušati, zakoračiti, djelovati, izraziti se, osjećati, biti… biti ono što želimo. Živi smo!

[izvor: Iva Solarević Jeličić na ordinacija.hr]