Amy Whinehouse je mrtva. Whitney Houston je mrtva. A i ja se osjećam prilično jadno.
Znam, znam, baš bezobrazno od mene.
Gdje mi je empatija, suosjećanje? Kako me nije stid priznati da ne tugujem?
Kako ja to vidim svijet koji žali za onima za koje nikad ne bi ni čuo da nisu bili slavni, a istovremeno je slijep ili ravnodušan za one koji umiru od gladi, od nesreća, od bolesti... Svaki dan.
Ne kažem da sam išta bolja od ostalog svijeta, i ja sam dio njega, i pravim selekciju što da me dotakne, a što ne. Suosjećanje u službi vlastite udobnosti, gdje se ne poduzima ništa. A moglo bi se jako puno...

A ova neukusna slika mi se ipak ne sviđa. Iako usporedba i nije baš bezvezna. Poruka je da ne treba tugovati za jednom osobom koju ni ne poznaješ, jer na ovoj istoj Kugli umiru mnogi drugi ljudi, životi čija vrijednost nije ništa manja.
Kad malo razmisliš...