Picajzle i Čistunci

Objavio Čarobna šuma 

Piše: Emina Pršić

Kad me ulovi neka šizika, uglavnom počnem pospremati i čistiti. Razletim se po kući na sve strane dok se ne umorim pa stanem i pogledam oko sebe da još jednom provjerim funkcionira li sad sve. Ustvari sam sama sebi smiješna jer to čišćenje uopće nema veze s tim da mi je okolina toliko neuredna, nego sad ja tu nešto preslagujem i nije me briga.

Ta vojnička urednost rijetko traje duže od dva dana kad se moja okolina vraća u onaj kreativan polunered iz kojeg dolazim. Dok muškarci uglavnom imaju “prljavije” misli , u povijesti civilizacije optužbe za nećistoću uvijek su padale na žene. Valjda smo već tada dobile krpu u ruke i počele davati posebnu pozornost prljavštini oko sebe.

Sjećam se jedne priče o maminoj strini koja je ribala hrast ispred kuće kad bi se netko na njega naslonio! Slušam i ne vjerujem što čujem, ali mi mama ispriča tu legendu svaki put kad nas prozove, s napomenom da svaki dan treba kuću pospremati, i to ne samo sredinu nego i “ćoškove“ (s njenog jezika to znači izmaknuti svaki element u kući i prebrisati svaki kamenčić u posudi od 1000 kamenčića). Industrija sredstava za čišćenje cvjeta. Toliko precijenjenih, a opet reklamiranih sredstava postoji koji povezuju osjećaj osobne vrijednosti sa sjajem kuhinjskih pločica.

Uglavnom to su one dobronamjerne susjede koje ulete u kuću i onda pregledaju u jednom kadru sve površine ne bi li našle dokaz kako u ovoj kući živi neka “nedovoljno vrijedna i uredna“ žena.

Moja se obzirna majka uvijek pri takvom susretu (treće vrste) unaprijed krene ispričavati kako baš danas nije usisala paučinu iz onog ćoška na plafonu i obavezno još pokaže prstom koji je to ćošak, da se zna. Od hodnika do dnevnog boravka ona je zatražila već nekoliko isprika jer nije stigla pripremiti kuću za ogledni primjerak.

Ako je pozitivna izreka da se samo za dobrim konjem prašina diže – zašto se uporno borimo protiv prašine, znajući da je Sizifov posao jer već sutra će je opet biti na onoj istoj polici? OK, OK, naravno da ću ju prebrisati da se ne ugušim, ali kad vidim histeriju kod žena koje se stalno uspoređuju prilikom posjeta jedna drugoj, pitam se: “Zašto?“. Tako samo jedna žena drugu može sabotirati. Frajeri nikad jedan drugome neće reći: “Znaš što Filipe, mogao si bar kopačke malo bolje oprati od prošlog treninga i uzeto one blistavo bijele štucne!“.

Pretjeranim čišćenjem i picajzlastim ponašanjem ne optužujemo li SAM život zbog smeća koji stvara sve što živi i raste?
Ako 99 posto dezinficirana WC školjka, kao u reklami, predstavlja konačnu pobjedu, filmski osmijeh i vječno zadovoljstvo, ako moram stalno voditi borbu s time da golim okom vidim grinje s kojima ću u rat u dnevnoj smjeni, a s bakterijama na kvakama (uz pomoć infracrvene lampe) u noćnoj, onda bolje da odmah potražim slobodan krevet u Jankomiru ili se prestanem kretati da pri tom ne stvaram nered oko sebe.

Umjerenost u svemu: dizanju i čišćenju prašine. Oboje u malim dozama zna donijeti životna rasterećenja. Nekad čišćenje u dvoje zna biti zabavno, mašta može svašta, ne treba se osjećati uvijek kao kao teški fizikalac ili očajna kućanica. Samo opušteno. Što se mora mora se, ali razlika je u načinu i pridavanju značaja (ne) bitnim stvarima

P.S. Mama, volim te!

[izvor: Emina Pršić na ordinacija.hr]