Okovano vrijeme I (o praxis filozofima); digitalne knjige, 2012.
www.digitalne-knjige.com/gavrilovic7.php
Okovano vrijeme II (Kako su Zlatana...); digitalne knjige, 2012.
www.digitalne-knjige.com/gavrilovic8.php
Okovano vrijeme III (Raspad države); digitalne knjige, 2012.
www.digitalne-knjige.com/gavrilovic9.php
Okovano vrijeme IV (Nautički dnevnik); digitalne knjige, 2012.
www.digitalne-knjige.com/gavrilovic10.php
''TKO JE SUROV?
(autor: dr. Zlatan Gavrilović Kovač)
nasuprot ljubavi i pravičnosti
stoji mržnja,
grubost
i surovost,
surovi su ljudi oni,
koji nisu blaga srca prema ljudima...
biti blaga srca prema ljudima
izaziva ljubav,
dok surovost
izaziva otpor,
surovi su ljudi
nezahvalni,
potiču mržnju, očajanje
i nevjeru
u doba velikih nacionalnih kriza
i u vrijeme nesreća,
oholi su, uobraženi,
u doba blagostanja,
a u doba nemira
tirani, svađalice
isto su arogantni
pohlepni
poznati po tvrdičluku
i prelaženju svih granica,
kao i samodovoljni
od sebičnosti
poznati su po nemoralnim djelima
u doba ratova
poznati po svojoj okrutnosti
i barbarizmu
i kao takvi ne zavrjeđuju
ničiju pažnju
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=71679
Čitajući ovu pjesmu, koju je napisao dr.Zlatan Gavrilović Kovač ne mogu, a da se ne prisjetim nekih surovih vremena, za koja sam mislila kako ih nikad neću doživjeti.
Naši prostori su uvijek bili meta raznoraznih osvajača, koji su htjeli zauzeti ovaj dio raja naše planete.
Kad kažem „raj na planeti“, mislim na geografski i geopolitički položaj Balkanskog poluotoka, gdje se nalazi i naša lijepa domovina – Republika Hrvatska.
Kroz povijest smo bili svjedoci okupiranosti naše Domovine, kroz povijest smo bili svjedoci nametanja tuđih jezika našem hrvatskom materinjem jeziku, tako da mogu samo reći kako su to sve bili – surovi ljudi.
Tko je takav čovjek, da želi nešto tuđe, a nije njegovo?
Tko je takav narod, da želi porobiti drugi narod kako bi se on raširio na tuđem teritoriju?
To mogu učiniti samo surovi ljudi.
Pokazalo se to smaknućem 15.2.1573. Matije Gupca na trgu ispred crkve Sv. Marka na Gornjem gradu, kad je smaknut jedan seljak, koji se drznuo povesti goloruke seljake na feudalnu vojku samo iz jedne želje – biti slobodan na svojoj zemlji.
Pokazalo se to i ubojstvom, bolje rečeno smaknućem, koje se dogodilo 30.4.1671. kad su ubijena dva hrvatska sokola Zrinski i Frankopan, jer je njihova urota bila slomljena i došlo je do neminovne propasti urotnika.
A zbog čega su se urotili? Zbog želje za slobodom svoje zemlje! Jednostavno, prirodno, esencijalno.
Pokazalo se to i u nizu drugih povijesnih događaja, gledano kroz hrvatsku povijest do novijeg doba, a najbolnije od svega, mislim da je bilo vrijeme Domovinskog rata, kad je hrvatski narod ponovo želio ostvariti stoljetnu želju i biti svoj na svome, tada ga je bjesomučno napala velikosrpska soldateska, uključivo potpomognuta sa tzv. JNA i izvršila velika zvjerstva i pokolje, progone cijelih naroda, kako pojedinaca, tako i obitelji u izbjeglištvo.
Kad god sam otvorila TV, slušala sam o izbjeglicama, ljudima koji su morali pobjeći iz svojih domova, samo iz razloga, jer su Hrvati i jer su željeli biti svoji na svome.
Ubijali su starce, djecu... ubijali su bjesomučno i pri tome pjevali neke čudne surove pjesme, kojima ni teksta ne razumijem.
Jedan od takvih, koji je morao izbjeći iz svoje Domovine je i moj daleki prijatelj, autor ovog serijala „Okovano vrijeme“ I-V, dr.Zlatan Gavrilović Kovač.
Čitajući u drugim njegovim knjigama sudbinu ovog dobrog čovjeka velikog srca, na tren sam u nekom prividu situacije mogla tek shvatiti, kako je bilo njemu i obitelji otići na daleki kontinent, u daleku Australiju i započeti novi život, među strancima.
I pitam se, koji su to surovi ljudi, koji su mogli učiniti takvu zlu nakanu i zlo djelo prema tisućama nevinih ljudi, prema sudbinama ljudi, koji su se rasuli po planeti, razdvojivši sve što je bilo dobro i želeći postaviti nešto što je u startu bilo loše – otimanjem nečijeg doma.
Oteto = prokleto; ne valja oduzimati nikome ništa, jedino darovanjem ima blagoslova, ali otimanjem se ne postiže ništa, osim kontraefekt.
Mi smo slijedom demokratskih izbora u RH odlučili biti samostalni i proglasili smo 1991. samostalnost, a to je bio okidač za ove surove ljude, da postanu još suroviji i zatru sve dobro, kako bi posijali svoje otrovno cvijeće.
Na žalost, od otrova mirisa nema, od otrova raste drugi otrov, multiplicira se mržnja, zaustavlja se disanje, treptaj srca se uznemiri i zadrhti sva voda na planeti.
To su titraji, koje smo svi osjetili kroz ono razdoblje od 1991. do 1995., a mogu misliti kako je tek bilo ljudima u egzilu, ljudima u stranim zemljama, u hladnim tuđim domovima, u kampovima.
Mogu li tek ne zamisliti, kako je bilo u tzv. ''sabirnim logorima“, gdje su u neljudskim uvjetima bili živi ljudi i držani u takvim uvjetima samo zato jer su – Hrvati?
Ne, ne mogu to zamisliti, iako sam gledala mnogo emisija na tu temu, ali to okovano vrijeme, kako ga lijepo spominje autor, ta surovost čovjeka prema čovjeku me uvijek vodi na misao: dobro radi – dobru se nadaj, zlo radi – zlu se nadaj.
Iz te raseljenosti, iz dalekog svijeta, putem interneta, upoznala sam autora ovog serijala knjiga, autora ove predobre pjesme, iako se uživo nikada nismo sreli.
Znam, autor serijala „Okovano vrijeme'' I-IV prošao je Golgotu još prije, u svom životu, jer nije podnosio surove ljude, nije se priklanjao većini, nije služio nikome, osim sebi i svojoj savjesti.
Znam da će čitatelji jednako tako na svoj način doživjeti ovaj serijal knjiga, kao što sam ga i ja doživjela i imat će prilike pročitati, tko su – surovi ljudi.
Samo jedno mogu reći, na kraju ovog osvrta: neka se nikad više ne ponove ta surova vremena i neka iz srca surovih ljudi zauvijek nestane ta surovost, koja ni njima ni drugome nije donijela ništa dobro.
Sa velikim poštovanjem potpisujem ove riječi,
Jadranka Varga, pjesnikinja
bglavac
irida
edin.kecanovic
