Idemo od početka. I ne ljutite se, ako već otkrivam, neka bude sve, ne samo 5.

 

Mami sam pokvario praznik svojim rođenjem,  01.05.  jedne davne 1950-e godine, u varaždinskoj bolnici.

Dijete sam ljubavi. (čitaj vanbračno).

Kratko nakon mog rođenja, ljubeći otac je zbrisao, pa je majka ostala sama sa mnom i sa bratom starijim 3 godine. Naravno, raditi i brinuti se o nama dvojici, bilo je nemoguće, tim prije, što me je brat u igri jednom skoro sredio. Igrao se tako da je maminu girtlu svezao meni oko vrata i polako me dizao na taj način.

I, evo me kod bake na selu, sa svega 9 mjeseci.

Tu sam ostao do osnovne škole, kad je majka koju nisam ni pravo poznavao, došla po mene.

Prvi put sam načuo da dolazi i zbrisao u šumu. Vratio sam se tek u mraku, i taj put izbjegao odlazak u školu. Ali, drugi put nije uspjelo. I tako sam iz malog sela (Ladanje kraj Vinice), završio ponovo u Varaždinu.

Kako vam to zvuči? Tužno?

Ne dajte se zavarati. To je bio dio najsretnijeg djetinjstva koje bi mogao svakom poželjeti. Bez stege, potpuno slobodan u čistoj prirodi. A ni ljubavi mi nije falilo. Dobio sam je sasvim dovoljno od svih sa kojima sam živio.  Beskrajno sam im zahvalan na svemu.

U to sam vrijeme često doživljavao stanja dubokog, potpunog mira i osjećaj spojenosti, jedinstva sa svime.  Sa prvim pritiscima, i posebno sa pubertetom, toga je nestalo.

Zatim, isto lijepi period školovanja u Varaždinu, pa srednja škola u Zagrebu.

Pa prvi brak sa 18! godina, a sa 19 dobivam sina. Pa onda podstanarske sobe i rad na recepcijama hotela. Nakon 4 godine, dolazi kćer. A nakon 13, rastava.

U miru, bez žuči. Bivša supruga mi i dan danas zna sa svojim sadašnjim mužom, i sinom iz njihovog braka, navrati na kavu, koju uvijek popijemo u ugodnoj atmosferi. Naravno, i moja sadašnja žena je prisutna.

Sa djecom iz prvog braka, koji su odrasli ljudi već sa svojom (velikom) djecom, imam odlične odnose.

Već sa 20 godina, bilo mi je jasno da svrha života ne može biti samo posao i obitelj, te počinjem tražiti. Prvo počinjem sa knjigama i treningom prema Slavinskom, pa yoga, a 1981. počinjem sa Transcendentalnom meditacijom. 1983 završavam shidije i više od 23 godina, redovito svaki dan, radim «program», u jutro i predvečer.

1989 završavam u Njemačkoj školovanje za ayurvedskog terapeuta, i od tada, zajedno sa suprugom (novom) radimo po najpoznatijim Europskim klinikama. Beč, Švicarska, Njemačka. Uvijek je bilo vremena za yogu i meditaciju, a kao voditelj yoge sa gostima klinika, samo u Njemačkoj skupio sam preko 3000 sati yoge.

1996 kratko boravimo (21 dan) u Očevom ashramu u Puthapartiju. Najdivnije i jedno od najdubljih doživljenih iskustava u životu. Ništa od toga ne da se riječima prenijeti.

 

Pa povratak.

Kao i uvijek, uz Njegovu milost, živim od svoga rada. Otvaram yoga centar u Varaždinu, kroz koji je u 7 godina prošlo preko 700 ljudi. Uz put sviram (Trio-sin, njegov prijatelj i ja), i tako zarađujem. Naravno, radimo i ayurvedske masaže.

Između toga, bilo je još svega i svačega. Ali, i ovako je ispao autobiografski roman.

 

2004 otvaram ayurvedsku kliniku koja je po kvaliteti tretmana ravna bilo kojoj u Europi.

Ostalo već sve znate.

U kratko, sve što sam prošao, bilo je krasno. Čak i oni trenuci u kojima sam mislio «Što sam ja Bogu kriv», pokazali su se za moje najveće dobro.

No, iako se ne žalim na niti jedan trenutak svojeg života, ako mogu birati, po mome odlasku za kojeg bi želio da bude svjestan i u miru sa svime, nebi se više vračao na ovaj svijet.

Osim ako Njegova volja ne bude drugačija. Tada može još tisućama puta. Ali, sa jednom molbom. U kakav god oblik da budem spušten, sa kojom god svrhom, da nikad ne zaboravim da smo ja i On jedno. I da uvijek budem svjestan Njegove ljubavi.