SVJETLOPISI SVJETIONIKA
Fotografska viđenja jadranskih orijentira
Jadran je unutarnje more, zapravo veliki zaljev kojim se Sredozemlje najdublje uvuklo u kopno starog kontinenta. Brodarenje Jadranom stoga nije podrazumijevalo napasti oceanskih pučina, zapuhe orkanskih vjetrova i udare desetmetarskih valova, ali je zbog iznimne razvedenosti bazena, oštre odsječenosti obala i obilja otočja predstavljalo drugačije opasnosti za pouzdanu navigaciju. Stoga se od najdavnijih vremena nastojalo obilježiti mjesta mogućih prolaza i pouzdanih ruta, kako bi se izbjegle prijetnje nepristupačnih hridina i podvodnih grebena. Lokaliteti kao što su prethistorijski Lampić (na otoku Hvaru) svjedoče o vrlo ranoj potrebi neke svjetlosne signalizacije. Važnost Jadrana kao bitnog sastojka morske komunikacije Srednje Europe s ostalim svijetom najpotpunije je osjetila austrougarska vlast, koja je za svojega trajanja stvorila sustav osiguravanja plovnih putova kakav i danas poznajemo. Naime, tijekom devetnaestog stoljeća (i početkom dvadesetoga) izgrađeni su svi svjetionici kojima naše more raspolaže, te je tako uspostavljena jasna mreža svjetlosnih orijentira, po kojima je putovanje istočnom stranom Jadrana omogućeno i u noćnim, pa i nevremenskim uvjetima. Dalekometne zrake svjetlosti prepliću se i sijeku u mraku, nudeći čvrste koordinate za određivanje položaja pri plovidbi. Svi su svjetionici podizani na teško dostupnim mjestima, na izbočenim rtovima i udaljenim škojima, u neposrednijem dodiru s elementarnom prirodom: dubokim morem, tvrdim kamenjem, škrtim raslinjem. Svi su svjetionici građeni odgovorno i solidno finim klesancima, odmjerenim kvadrima, a projektirani su upravo monumentalno. Kad ih danas promatramo u njihovoj uzvišenoj izdvojenosti doživljujemo ih kao hramove nekim davnim božanstvima, s time da im tornjevi umjesto zvukova zvona koji pozivlju na okupljanje rasprostiru valove svjetla koji upozoravaju da im se ne približimo. Iznimno su rijetko svjetionici posjećivani, gotovo podjednako iznimno uopće viđeni. Dok su oni u noći osvjetljavali drugima staze, sami su bili praktički nevidljivi, a po danu bi se pogled tek pokatkad svrtao na malene točke u daljini koja tada predstavljahu građevine nejasne svrhe, gotovo tajnovita značenja. Čuvajući svoju samoću svjetionici su sačuvali duh mjesta na kojima su podignuti, održali su onu prvotnu dramatičnost (i stečenu uravnoteženost) dijaloga kopna i mora, dvoglasa bjeline i modrine. Razdajući svoju svjetlost nisu izgubili ništa ni od svoje tvarnosti ni od svoje simboličke vrijednosti, dapače, kao da emanacija, zračenje ili sijanje svjetlosti još i naglašavaju njihovu jezgrenost, sržnost, zaokruženost. Velika obitelj od pedesetak jadranskih svjetionika nudi širok raspon vizura i panorama, a već po naravi okoliša poprilično se razlikuju sjeverni od južnih ambijenata, otočni od kopnenih objekata. Svaki je pojedini svjetionik opet svijet za sebe, ponosan u svojoj nepristupačnosti i neobičan u afirmaciji skromne ljudske mjere (pa i stanovitih civilizacijskih dometa) naspram silovitosti mora, sunca i vjetra. Kreativno, empatijski i nadahnuto primamo ih u tišini vanvremenskih protega, iako historicizmom, eklekticizmom ili pasatizmom svojih građevinskih oblika mnogi od njih sugeriraju i užitak dijakronog kretanja. Medij fotografije najpovlašteniji je vid njihova doživljavanja i tumačenja, jer ne remeti duboki mir neophodne (željene) izoliranosti i poštuje primjerenu usklađenost kulture i tehnike s moćnim okruženjem oblaka i valova, tvrdoga stijenja i tvrdokornih biljaka. Prilazeći mikrokozmosu uspostavljena suživota prirodnih tokova i umjetnih pritoka svaki je od suvremenih fotografa htio (i umio) na svoj način izraziti temeljnu dvojnost ili čak plodnu polivalentnost svjetioničkih (i širih) prostora. Pristupajući s mora ili iz zraka, pješice ili iz nekoga prevoznog sredstva, slike koje su se ukazale pred zadivljenim očima zaslužile su biti zadržane na fotografijama trajnijega učinka. Kad pogledate fotografsko-likovnu interpretaciju zatečene svjetioničke baštine ostajemo dirnuti razinom uglavnom nepoznata nam nasljeđa, ali i potaknuti bogatstvom, slobodom i vještinom kojom nam je ta vrijednost predočena. Čini nam se kao da nikad nismo tako intenzivno osjećali silinu i širinu Jadrana, kao da su lokaliteti pred nama otkrili istodobnu prvotnost i istančanost morskog elementa. Drugačije kazano, izgradnjom svjetionika postavljene su u beskraju pučine točke gravitacijskog privlačenja, nanizani reperi kojima je inače neutralna golema valovita i gipka površina pripitomljena, uljuđena, prevedena na bliže nam razmjere, a opet neiznevjerena u svojoj biti. Ne može biti slučajno što su umjetnici iza objektiva ponajprije prepoznali svjetlosne izazove različitih razdoblja dana i noći, atmosfersko-ugođajne prilike raznih godišnjih doba, meteoroloških prilika, sunčanih i oblačnih stanja. Jer svjetionici su i svojevrsni lakmusi vremenskih promjena, oscilograma oluja i utiha, nevera i bonaca, na crtovlju valova i obzorja. I dok su neki tražili uporište u znakovitom detalju, a drugi pronalazili dinamiku u komponiranju totala, svi su nužno osjetili kako je svaki svjetionik pars pro toto jadranskog univerzuma. U svakom od njih naime, doživljuje se napor svladavanja prirodnih tegoba, ali i čar prepuštanja čistoj ljepoti kozmičkih energetskih silnica. Svjetionici su svoju više no stoljetnu zadaću uglavnom uspješno zaključili, ne iznevjeravajući funkciju održali su nespornu estetsku dimenziju, koja nam se pak na određenom vremenskom povijesnom razmaku ukazuje i kao etička, egzistencijalna činjenica. Dok su svojom svjetlošću održavali promet po moru, sami su bili u sjeni, zatamnjeni, skromni, suzdržani u pokazivanju. Sada ih obasjava uvećana javna pažnja, a znalačko oko umjetnika i istančanost fotografije izvlači ih iz zaturenosti i gotovo kompenzativno predaje široj publici kao nepoznato blago. Veseli se svjetlopisnoj prezentaciji svjetionika kao pozivu na duhovno putovanje, na kontemplaciju Jadrana kao iskona obogaćenoga tekovinama predaka.
Tonko Maroević
|