Prah zvijezde pod kojom sam rođena se ne zrcali više na velikom nebu. Njena svjetlost je krenula iz prevremena i njen sjaj je odjedrio u postvrijeme da me sačeka na vratima vječnosti. Kotač života se vrtloži ekliptikom toploga zlata, slijedi dinamiku spiralnog puta, osmišljava imaginicaju žudnji u stvarnost želja. Osluškujem šapat šifrirane poruke daljina iz kojih stigoh u ovo ovdje i ovo sada. U prizmi svjesti se prelama svjetlost u melodiju sna. Volim tihovanje noći u kojoj se Mjesec smiješi u tvojim očima i odnosi me u dubine oceana da osjetim plimu i oseku ljubavnog čina. U mreži osjećanja naslućujem tebe u tebi i mene u meni dok naša srca u ritmu, u načelu zajedničkog vremena, plešu ponoćni tango na sceni sretnog trenutka. Zlaćana spirala se vrtloži u kadenu kojom nas vjenčava u zagrljaj jave. U bezgraničju sreće nestaje suhozid kojim smo se branili od olujnog vjetra sudbine koja se, čini mi se, tek malo pograla sa našim dušama. Odvela nas je obronke orkanskih visova da osjetimo bol padanja pod križem kobnih trenutaka. Izdržali smo pokoru, preživjeli korizmu dulju od četrdest dana, doživjeli otajstvo na oltaru života. Sjene tuge su nestale iz našeg dušograda, na tvojim usnama lebdi osmijeh iznjedren iz vjerovanja u ljubav. Sjećam se trena, govoriš jezikom ljubavi, u kojem  si mi darovala svoju sreću da se svijeća moga života ne ugasi. Tvoja sreća je ekliptika moga nutarnjeg sunca srećo moja, odgovaram osjećajući tvoje poljupce kao mistral kojim ispisuješ poeziju suza na tijelu koje ti odgovara kristalnim osmijesima sretnog srca.