Kako volim kad se pravim pametna! Pamet razasipam na sve strane. K'o da sipam vreću pijeska da popravim stari asfalt. E pa, nisam još upalila auto da nisam naciljala barem jednu rupu. Cesta prazna, nigdje nikoga – i ta jedna jedina rupa mora biti moja. Promijeniti gumu na autu, pa čak ni kad se ne zna gdje stoji rezervna, mačji kašalj! Red panike, red suza, ispad bijesa… pa zasučem rukave i za deset minuta sve pet. Najmanji problem. Al' izbjeći rupu na cesti – nemoguće! Uvijek kontra. Od muhe radim slona, od slona napravim palačinku. Mudar čovjek zbori: ˶Kopati, kopati treba!̋ Kopam, iskopavam, a kad mi se ne svidi što sam iskopala, ponovo zatrpam. A onda mislim (i tih mi je analiza već puna kapa) - ne, ne, van s tim. Pa ispočetka. Soba mi nalikuje gradilištu. Nejasno je jedino – što se gradi. Kad se već počinjem sapletati o grumenje iskopane zemlje, udarim čišćenje, sDAXam sve što se da. Opalim varikinu na najjače. Neka izgrize sve bakterije i viruse! Njih se, brate mili, stvarno teško riješiti. A rupa na cesti kol'ko hoćeš. Zakrpam jednu, ostale ostavim prazne. Neka se krpaju i pune same. Pa ne mogu više sama sa sobom izaći na kraj - i bi i ne bi, i hoću i neću, mlitavosti mojoj nema kraja. Lako je živjeti s drugima. Treba živjeti sa mnom. To jest - sa nama! Uredno složim maske svih svojih ˶ja̋ na policu, izvalim se u krevet i divim. Koja količina gluposti! Kako volim kad se pravim pametna....c,c,c,c,c!
(A nije da se ne razumijem ili ne volim!)