§3

To da formalno mišljenje u samorazmatranju i samoeksplikaciji biva upućeno na istinu same sebe kao na istinu božanske naravi tako da njemu svagda egzistira neka transubjetivna, apsolutno objektivna istina, stvar je dakako naravi jednog bitno metafizickog mišljenja, jednog apstraktnog mišljenja, da je spoznavanje matematičkim posredovanjem doduše konačno, ali traži od svijesti njeno beskonačno presezanje, odnosno jedan beskonačni sadržaj i da u tom smislu onda može sadržavati istinu.

Međutim, razlika je ovdje u odnosu na Descartesa što je kod Aristotela spoznaja tog bitka rezervirana za prvu filozofiju u kojoj je spoznaja najčasnijeg roda, tako reći spoznaja višeg reda te je ona zato najčasnija znanost odnosno znanost o bitku bića pa je prema tome spoznaja theologike posve drugačija od spoznaje kakvog formalnog uma koji radi spontano djelatnošću pomoću čistih oblika i pojmova ili pak znanstvenog razuma racionalne deduktivnosti u kojem sve egzistira na način matematičkog kvantiteta.

Već je kod Aristotela bilo rečeno, da prva filozofija kao teoretska znanost nije identična ni sa jednom od drugih motriteljskih znanosti, matematike i fizike pa onda naravno niti sa jednom od drugih pojedinačnih znanosti, jer niti jedna od njih uopće ne promatra biće kao biće, nego svaka uzima neki dio bića i istražuje ono što pripada tom dijelu u nekom aspektu njegove upotrebljivosti i korisnosti. Djelomične znanosti istražuju ono što je na bićima prvo za nas i što je važno za naše razne interese i odnose među bićima dok theologika promatra ono što je prvo za biće kao biće, odnosno ono što čini njegovu bit ili prirodu.