Glupo normalna osoba — O ženama koje peru suđe i jelenima koji riču.... Norme su stoljećima označavale skup tradicionalnih mjerila. Tajna njihove moći bila je u tome što su obvezivale sve članove društva. Bile su neupitne i pouzdane. Vjerovalo se da se na tom temelju društvo može razvijati unutar sigurnih granica. Grčka tragedija zasniva se na naizgled bezizlaznim sukobima tradicionalnih normi i samovolje vladara. I danas je dojmljiv lik Sofoklove Antigone, koja vlastiti život stavlja na kocku kako bi ispunila svoju sestrinsku dužnost i pokopala brata. Skup svih vrijedećih norma nekog druš­ tva naziva se moralom. Već su se stari Grci suočili s činjenicom da je obveza djece pokopati roditelje nakon smrti, ali znali su i da su u nekim dijelovima Azije djeca dužna poštovanje svojim preminulim roditeljima odati time što ih pojedu. Prema tome, što je normalno i dobro doznat ćemo tek kad dobro upoznamo moral određenoga društva. O moralu se ne mora razmišljati, u njemu se živi, njega se provodi. Grci koji su pokapali svoje roditelje obično to nisu činili na temelju teoretskog promišljanja, nego zato što su znali da se tako pristoji. Za čudnovate običaje u dalekoj Aziji ionako su znali samo neki učenjaci. Međutim, danas je sve druk­ čije. Otkriće, kolonizacija i dekolonizacija Novoga svijeta doveli su do fenomena globalizacije. Mi se danas odjednom nalazimo u situaciji da u određenom trenutku na određenome mjestu više ne znamo što bismo zapravo trebali činiti. Naravno, u zadanom času možemo si zorno predočiti što su sve činili ljudi diljem svi­ jeta tijekom povijesti — i kakve su sve norme poštivali. Koje su onda još sad vrijedeće i zašto baš te? Dakako, znanje o raznim normama može nas, na naše veliko zadovoljstvo, osloboditi od svih onih naslijeđenih norma koje su nam trebale poslužiti kao orijentacija, a koje nas guše i ograničavaju. Naime, uvijek negdje postoji sretan način života koji ne poznaje posebne norme koje su igrom slučaja nama usađene. Dakako, cijena takvoga oslobođenja je gubitak tla pod noga­ ma. Naime, ako su sve norme jednako važne, nisu li onda auto­ matski posve nevažne? »Dopušteno je što se kome svidi,« geslo je Goetheova Torquata Tassa. Međutim, vratimo se u svakodnevicu. U njoj takvo oslobođenje ne funkcionira. Ako više ne postoje ne­ upitna pravila, javlja se stres. Riječ je o istom onom stresu zbog kojega je pubertet tako naporan. U oba slučaja osoba želi sve, ali baš sve, učiniti na svoj poseban način i, naravno, posve drukčije od ostatka ljudskog roda. Ali koje kriterije treba slijediti? U ko­ jem se smjeru orijentirati ako sve stoji na raspolaganju? Ako je u principu baš sve u nekom trenu negdje na svijetu bilo normalno ili još uvijek jest — što je onda još uopće normalno? Ne bi li izbjegli stres, ljudi su stvorili nove, umjetne miljee, u kojima odjednom opet vlada svojevrsna normalnost. Doduše, često je riječ o prilično glupoj normalnosti. Već su studenti koji su aktivno sudjelovali u prosvjedima 1968. neizbježan traper prepo­ znavali kao uniformu svoga društva nekonformista. Danas znamo da su čak i u čuvenoj Komuni 1, koja je svojim golim fotografija­ ma učinila revolucionaran korak, nakon gašenja kamera vrijedila neizgovorena pravila: žene su prale suđe, dok su se muškarci bavili revolucijom. Međutim, i ne tako revolucionarni ljudi trebaju svoje neu­ pitne normalnosti. Kad su crkve nedavno razmišljale kako se što bolje približiti današnjim ljudima, angažirale su nekoliko mudrih sociologa, koji su, kao što se moglo i očekivati, ustanovili ono što sociolozi uvijek ustanove: da »ljudi« uopće ne postoje. Otkrili su da postoje vrlo različiti tzv. sinusni miljei, u kojima današnji ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za normalnošću. Takve ugodne kutke našega društva ponajprije karakterizira njihova jedinstvena este­ tika. Tako postoji rustikalni milje, čvrsto ukorijenjen u tradiciji (slika jelena koji riče iznad kauča u dnevnoj sobi), ali i etablirani otkačeni milje sa stanovima koji su sami po sebi umjetničke insta­ lacije (supermoderna umjetnost i »postmaterijalističke,« ekološki  stilizirane garniture za sjedenje, od kojih arheolozi u budućnosti ništa neće naći jer će se one u potpunosti pretvoriti u kompost). Ni monotoni srednjostrujaški miljei, u kojima je normalnost nor­ malna, ni hedonistički miljei, u kojima je dobra zabava građanska dužnost, ne popravljaju stanje stvari. Danas postoje predstavnici crkava koji svakom od tih miljea žele odaslati poruku po njihovoj mjeri. Međutim, to je posve pogrešno shvaćanje funkcije ozbiljne religije. Religija je važan izvor iritacije koji ljude može izvući iz nji­ hove dosadne svakodnevice. Ona bi u principu sve glupo normalne krugove ljudi, usmjerene protiv svih koji su drukčiji i pažljivo od­ vojene od takvih, mogla dobro protresti. To bi baš bilo zgodno. S druge strane, »meke« verzije religije, prilagođene svakom pojedin­ cu, jednako glupo normalne kao što to glupo normalni ljudi već ionako jesu, postaju posve suvišne. Katkad čovjek ne može reći tko je ovdje luđi: oni koji žive u takvim svjetovima ili oni koji u njih uistinu vjeruju, kao da to nisu tek zanimljivi sociološki pojmovi, nego konkretne izvorne stvarnosti. Ipak, u sinusnim miljeima baš ništa nije ludo, u njima je sve na svome mjestu. Ljudi u takvim sinusnim miljeima osjećaju se savršeno normalno, glupo normalno. Sinusni miljei su simptomi krize društva koje eksplodira iz svojih okvira. Još jedan simptom su brojni »savjetnici«. Socio­ log Ulrich Beck jednom je ustanovio da raznorazna savjetodavna literatura za sobom ostavlja pustoš. I uistinu: za sve ono što se nekoć razumjelo samo po sebi, što se učilo od majke ili oca, što se moglo čuti i vidjeti u svome selu, danas postoji stručna literatura koja nudi savjete. Mnogi ljudi misle da više nisu kompetentni sa­ mi za sebe. Tako postoje savjetnici za sve i svašta. Zapravo posve obične situacije pretvaraju se u tajanstvene fenomene koje se može svladati samo uz hitnu pomoć stručnjaka. Milijunima je godina dojenčad homo sapiensa (o tom potom koliko je uistinu »čovjek koji misli«) u većoj ili manjoj mjeri dojila majka. I to uspješno, što se vidi po vama, dragi čitatelju. Danas postoje savjetnici za dojenje — namijenjeni ženama. Muškarcima ostaje bolna pra­ znina. Naime, i očeve muče neki problemi: kad ljuljaju djetešce u naručju, a malom vragolanu odjednom se aktivira refleks za sisanje, koji, naravno, ostaje posve nezadovoljen. Neizbježno slijedi glasna vriska. Očevi su danas još prepušteni sami sebi u nošenju s takvom bolnom frustracijom. Oho, neiskorištena tržišna niša! Uskoro će biti i savjetnika za kopanje nosa — kako slučajno ne biste ozlijedili kakvu arteriju. Savjetodavna literatura jedan je od normalizatora, koji nesigurnom društvu barem u malim razmje­ rima jasno govore kako stvari stoje. Međutim, ni na taj način ne možete postati doista normalni, nego u najboljem slučaju glupo normalni. Ono što pripadnike glupo normalnih sinusnih miljea ponaj­ više drži na okupu jest prijezir. Prijezir prema drugima. Kojem miljeu netko pripada najočitije pokazuje gnušanje što ga spopad­ ne u drugim miljeima. Zbog svoje malograđanštine samoga sebe, naravno, doživljava oličenjem normalnosti. Bračni savjetnik Jürg Willi primijetio je da parove ne povezuju zajedničke sklonosti, nego odbojnosti. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabil­ nost u vezu kao trenutak kad se par iz gostiju vraća kući i u četiri oka ogovara ostale goste na sva usta: »Haljina gđe Schmitz doista je bila grozna!« »Bogme, imaš pravo!« Priznajte, dragi čitatelju, vama i meni takvo što se još nikada nije dogodilo… Kako se na najsigurniji način može zaraditi hrpa love? Narav­ no, iskorištavajući ljudske slabosti. Na njih možete računati kao na »amen« u crkvi. Konformizam je jedna od takvih neiskorjenjivih slabosti ljudskoga karaktera i kao takav majka svih modernih mar­ ketinških strategija. Ono što svi čine ne može biti pogrešno, zar ne? Sigurnosti radi, i ja ću kao i svi ostali! Čovjek pod svaku cijenu želi sudjelovati, nebitno u čemu. Na sve drugo se reagira s prijezirom. Čarobna riječ je »moda«. Ako svi nose kariranu odjeću, želim je nositi i ja. To svi rade, a što svi rade mora biti normalno. Tako možemo jedino izgledati glupo normalno, a to nema nikakve veze s pravom ljepotom, što će se pokazati kada deset godina kasnije odjeću koju smo nosili glavom i bradom smatramo zastrašujuće odvratnom. Pretpostavka da će se za deset godina isti scenarij ponoviti s krpicama kojima se danas dičimo je tabu. Naime, pomno razrađe­ na strategija stalne promjene »normalnoga« ukusa je ekonomska poenta cijele stvari. Ako modna industrija uz bojni poklič »Ovo je sad moderno!« svake godine uspijeva sve ljude na silu ugurati u  novu posve normalnu odjeću, opravdana su najsvjetlija ekonomska očekivanja. Nalijepimo li joj etiketu modernoga, svaku glupost mo­ žemo proglasiti normalnom. Zbog tiranije mode tako svake godina svi ljudi iznova izgledaju glupo normalno, a upravo to hrani tekstil­ nu industriju. Novac pokreće svijet. Žrtve su modni konzumenti, sljedbenici novoga vremena koji se neprekidno presvlače i spremno sudjeluju u svakoj bedastoći. Ne zaboravimo da je i dobar ukus žrtva takve strategije. Međutim, to je cijena koju moramo platiti želimo li biti u trendu zajedno sa svim ostalim normalnim ljudima. To nije bolesno. Baš naprotiv. Naposljetku, ovako izgledamo posve normalno, a bude li potrebno, i glupo normalno. »Taj i taj se nemoguće ponio,« tijekom mojega je djetinjstva bila uobičajena formulacija za osobe koje slučajno ili namjerno ne bi poštovale neki proizvoljni kanon očekivanoga ponašanja. Me­đutim, s filozofskog stajališta, ponašanje takve osobe bilo je ne samo moguće nego i — dokazano — stvarno. Unatoč tome, druš­ tvo je takvom devijantnom pojedincu negiralo ne samo realnost njegova postojanja nego čak i mogućnost da postoji. »Taj i taj je nemoguć!« bio je zapravo zao komentar nekih glupo normalnih koji su mislili da se svijet okreće oko njih. Danas se u govoru mla­ dih te kategorije izražavaju riječima »kuler« i »luzer«. »Zemljo, otvori se!« pak bezvremenski je osjećaj koji nas spopadne kad se odjednom nađemo u okolini koja nam ne odgovara ili kojoj mi — ili barem naša odjeća — ne odgovaramo. Pubertetlije, koje se još nisu odlučile ni za jedan od »normalnih« miljea, u prvu ruku zabavlja stav da je sve blamaža. Prije svega vlastiti roditelji. »Mi zapravo nemamo nikakav psihički problem, doktore. Naš bi problem bio riješen kad bi moj muž napokon shvatio da ja imam pravo!« potpuno je samouvjereno izjavila jedna žena na početku prve seanse bračne terapije. Njezin je suprug bio već iskusan borac pa je ljutito uzvratio: »Tako je, nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moja žena opet radila što joj kažem — kao nekoć.« Kad stvari tako stoje, terapeut je u nezahvalnom položaju. Naime, on mora pristojno odbiti koalicij­ ske ponude obaju partnera. S vlastitim se postrojbama umiješati u takav rat do uništenja bilo bi iznimno nepromišljeno. U najboljem slučaju, zaraćene strane udruže se protiv terapeuta, što barem sta­ bilizira njihov brak. Terapeut u takvoj situaciji može pokušati raz­ govarati o nekadašnjim mirnim fazama braka i oprezno diskutirati o tome kako ponovno uspostaviti takve uspješne faze. Međutim, katkad u ratobornim brakovima supružnici nisu zainteresirani za dosadan mir. Moguće je rješenje rat voditi štedeći snagu. Dakako, bračna terapija bit će uspješna tek kad partneri uspiju shvatiti da njihov stav nije jedini normalan. Međutim, normalnim ljudima to uvijek teško polazi za rukom. Za razliku od nekih shizofrenika, koji samo u akutnoj fazi bolesti misle da su jedino oni normalni, kod tzv. normalnih ljudi takvo stanje u većoj ili manjoj mjeri traje cijeli život. Pokušati propitati same sebe dobro bi došlo takvim normalnim ljudima, ali i svima nama jer, ruku na srce, svi mi po­ vremeno reagiramo pomalo suludo ili glupo normalno. Humor bi bila dobra, prokušana metoda. Nažalost, pravi je humor u normal­ nom životu rijedak. Međutim, pravi nas humor može osloboditi od suhoparnoga svijeta glupo normalnih. On nam pomaže da iz daljine promatrano sami sebe, svoju uvjerenost kako baš mi imamo pravo, svoje učmale miljee. Tako možemo naučiti kako bismo zbog ljubaznoga ophođe­ nja s drugim ljudima trebali, doduše, ovladati određenim formama očekivanoga ponašanja, ali da nikada ne smijemo dopustiti da for­ me ovladaju nama. Humorom katkad možemo do mile volje biti veličanstveno nenormalni. Upravo to glupo normalni mrze više od bilo čega. Na kraju poglavlja o posve normalnom ludilu, suludo nor­ malnima, posve normalnoj gluposti i glupo normalnima bjelodano je da su upravo ti normalni pravi problem našega društva. Pune su ih vijesti na televiziji, ali i žuti tisak. Poboljšanju se ne moramo ni nadati — jer ne postoji mogućnost liječenja. Suludo normalne po­ litičare možemo svrgnuti tek nakon četiri godine. Međutim, takvi u mnogim zemljama jednostavno ukinu izbore, čime onemoguće i to rješenje te se godinama u medijima slikom i zvukom nameću iživciranoj javnosti. S druge strane, budući da se predstavnike po­  sve normalne gluposti ne može ni birati ni svrgnuti, protiv likova poput Dietera Bohlena, nažalost, uopće nema lijeka. Situacija se doima bezizlazno. Svi ti suludo i glupo normalni određuju naš život i pretvaraju ga u pakao. Čeznemo za nečim izvanrednim, a dobivamo samo obično