postoji ona nekakva nada kojom se čovjek vraća unazad, patnja za onim što je prošlo i nema ga više.... pa se nadom nada da bit će opet.... to je ona neka nada u kojoj se zaboravlja na sada.... nadajući se da će ovo ili ono.... bez da zna.
dok nadaš se, očekuješ, patiš.... utjehu pronalaziš u nadanju... dobro je.... jer trenutno bolje ne znaš i ne osjećaš zadovoljstvo u ovome sada....
i postoji čežnja koja živi u danas jer jednostavno zna da je u svako doba u svakoj sekundi svake minute ovoga postojanja svaki otkucaj, svaki korak, dio puta do ostvarenja....
čežnja....
ona nema naviku da pati, jer zna....
ona nema potrebu da se nada, jer zna....
uživa u sebi svoj mir i zadovoljstvo, svoju vjeru i sklad.
bglavac
irida
edin.kecanovic
