MOJA MAMA KUHA NAJBOLJE

Mama, šta ima za ručak, rečenica je koju su po povratku iz škole, već s vrata izgovarale generacije i generacije djece, bacajući u prvi ćošak školsku torbu i nastavljajući prema kuhinji, tragom mirisa koji se odande širio, jer, jedna od najljepših gladi bila je i ostala glad na povratku iz škole. Bilo je i onih s ključem oko vrata, manje sretnih, koji su jeli sendviče i vraćali se u prazan stan jer su mame bile na poslu, a kad bi se u kasno poslijepodne vratile, najprije su jurile dovršavati ručak koji su večer prije skuhale do pola, pa čim je zamirisalo i njih je dočekalo isto pitanje.

Nije tu bilo velike tajne, miris juhe, punjenih paprike, gulaša i variva u trenu su pretvarali kuću u dom, i bez obzira koliko jednostavna ta jela bila, uvijek se vodila briga da se jede svježe, sezonsko, kuhano i „na žlicu“. Ti ručkovi održavali su stabilnost obitelji koja se okupljala za stolom, makar i kasno, i uz jelo razgovarala o tome što je taj dan bilo na poslu i u školi, kakve su zadaće i ocijene, i što će se raditi za vikend.

Sve što ćemo kasnije u životu postati određeno je u tim ranim godinama, svi odabiri, reakcije, privlačnosti i odbojnosti imaju svoj korijen ovdje. Tu su nastali osjećaji sigurnosti i povjerenja, ili nečeg sasvim suprotnog a majke su u tome imale presudnu ulogu, jer upravo su one tanjurom juhe ili zagrljajem mogle nahraniti najdublju glad i dovesti u ravnotežu sve dijelove nečijeg bića. U rukama majki ključevi su pravog porijekla svih naših kasnijih gladi, pa i onih koje su vremenom poprimile neobična i zbunjujuća lica i teško im je odrediti ime. Štogod ostalo bolno, nedorečeno, nemirno i uplašeno treba tražiti u kuhinjama našeg djetinjstva, tamo su svi odgovori.

Ono što će kasnije postati omiljena jela skuhale su nam majke u tim ranim godinama, i sve što poslije okusimo, uspoređivat će se s tim. Ti jednostavni okusi vremenom će se pretvoriti u vrstu rezervne utjehe za kojom se posegne i kasnije u trenutku slabosti ili krize, kad zatreba neka normala ili običnost kojom se liječi na brzinu, kao jabukama u šlafroku ili palačinkama.

Pošto je moja mama radila i s posla se vraćala kasno, kuhala je baba Milka što je bio peh, jer je kuhanje nije zanimalo, niti joj je išlo od ruke pa je uspjela svako jelo zaribati, svejedno je li se radilo o čušpajzu, taškama, grenadiru, krautflekerlima, šufnudlama, paradajz ili prežganoj juhi. Babin grah bio je pravo čudo bez mašte i okusa. Vikendom, kad je kuhaču preuzimala mama, bio je praznik, jer se uvijek subotom poslijepodne pekao kolač, i s malo namirnica ispadala je prava gozba. U trenu bi razvila štrudlu od ostataka sira, ili dvije jabuke. Od šake brašna i malo germe eto začas toplih kiflica s pekmezom. Pole krompira, ili kriške starog kruha zapečene u tavi, namirisane češnjakom bile su divna večera. Štogod mama stavila na tanjur, pojelo se u slast začinjeno nekim čudnim začinom spokoja, sigurnosti, povjerenja u život, onim dobrim osjećajem da si doma, i da je sve u redu, od njene hrane uvijek sam bila sita, i tijelom i dušom. Dobro se sjećam se da je jednom Stevo Karapandža , najpoznatiji chef kuhar onog vremena rekao da od svih jela koja je ikada jeo najviše voli baš ona iz maminog lonca.

Nedavno sam bila kod prijateljice na kavi kad je na vrata nahrupila njena školarka i još iz hodnika zavikala „mama, kaj ima za ručak?“ a ja sam se istog trena nasmijala i bilo mi je drago da je ovo malo pitanje još uvijek aktualno, da je preživjelo sve krize i društvene promjene. Nekako mi je vratilo nadu i ohrabrilo me da će svijet ipak nekako opstati dok je malih stvari i jela iz mamine kuhinje, pa makar ona bila i iz Ledo škrinje.

Foto: https://www.pinterest.com/