Znam da znaš koliko te volim.

Znam koliko ti voliš mene.

Ali, ono što ne znam, jest to, koliko mi je još vremena »odmjereno« da uživam u tvom pogledu boje travnatog zlata, u kojem se mogu posve nesvjesno izgubiti i odlutati tvojim prostranstvima, jer, posve bez lažne skromnosti ti kažem, tvoja je duša velika do neba i u njoj se je posve lako zaboraviti…i nestati…uljuljkan u nježnost tvoje djetinje ljubavi, bezuvjetne i čiste poput biserne suze negdje na rubu oceana…

Znam da te volim.

Znam da me voliš.

Ali, ne znam kada ću zadnji puta pogledom ispratiti tvoj razigrani korak i kosu razmršenu vjetrom, dok posve bezbrižna poletiš ususret novom danu…ne sluteći da je to možda posljednji put i posljednji pogled kojim te pratim i kojim te nježno, onako majčinski brižno, gurkam u novi dan, s porukom da je ovaj svijet, zapravo divan i da nikad, baš nikad ne vjeruješ onima koji ti kažu, kako je ovaj svijet jedno strašno i nesigurno mjesto, koje će te progutati, ako samo na trenutak, umorna poklekneš…

Vjeruj mi i ovaj put, kao i mnogo puta prije (znaš da ti nikad nisam lagala), ovaj svijet nije strašan i u njemu je toliko lijepih stvari i toliko divnih ljudi, samo je potrebno smoći dovoljno snage i mudrosti da otvoriš oči i pogledaš oko sebe. Katkada je dovoljno samo pružiti ruku i lako, bez imalo napora, vrhovima svojih prstiju dotaknut ćeš se onih koji u svom srcu čuvaju jedno doista posebno mjesto za tebe.

Koliko si me samo puta, djetinje naivno pitala: »Je li, mama, da ti nikada nećeš umrijeti?«

Dijete moje, nikada je tako puno vremena. Vremena kojeg ne možeš zamisliti ni u svojim najluđim snovima. Nikada ti nisam davala lažna obećanja i svim sam se silama upinjala zadržati tvoje povjerenje, kojeg ne bih nizašta na svijetu izgubila. Nikada ti nisam lagala, pa opet, odgovoriti na ova tvoja pitanja, katkada je bilo tako teško, teže poput najteže lekcije života koju sam ikada morala savladati…

Protekle su godine, više nisi malo dijete, već si krasna, mlada osoba na pragu svog života i više ne postavljaš takva pitanja, no ipak, u tvojim očima boje travnatog zlata, vidim strah od trenutka, kada će se naši putevi razdvojiti i kada ćeš bez mene morati kročiti u život kojem se ne osjećaš dorasla, koji te plaši i ispunjava nekim nepoznatim strahom, kojeg ni sama sebi ne možeš pojasniti.
Kažeš da se uz mene osjećaš sigurnom, kako sam ja tvoj sasvim privatni i privilegirani
»fear busters«, kako nitko poput mene ne može poput čarobnog štapića, raspršiti sve tvoje strahove i sumnje, kako nitko poput mene ne zna prisluhnuti tvojim malim »demonima« koji ti uzimaju hrabrost onda kada ti je najpotrebnija. Kažeš kako u mojim očima vidiš snagu i hrabrost da kročiš dalje, pa čak i onda kada ti se noge čine teške poput olova i kada ne nazireš svjetlo na kraju svog puta…kažeš kako ne možeš zamisliti svoj život bez mene i kako moram još dugo, dugo ostati uz tebe…

Vjeruj mi, najmilija, i ja dijelim tvoje želje da što duže trajemo zajedno, da što duže mogu uranjati pogled u tvoje velike, mudre oči i svakoga te jutra ispraćati poljupcem i neizostavnim »volim te« na ranojutarnji autobus, s pomalo dosadnim, svakodnevnim pitanjem: »Jesi li ponijela ključeve?«

Neizbježno će , međutim, doći jutro kada ćeš morati sama za sobom zaključati vrata i možda s pomalo čežnje i nostalgije u očima, stisnuti kvaku dvaput i provjeriti jesi li ih doista zaključala (navika koju si preuzela od mene) i otići na autobus bez mog zagrljaja i poljupca.

I upravo tom vremenu je namijenjeno ovo moje pismo. Nije pisano za danas, nije pisano ni za sutra; u stvari ako bih mogla odlučivati o tome, zauvijek bih ostala uz tebe i čuvala te poput anđela raširenih krila, ne dozvoljavajući nikom da povrijedi tvoju divnu, veliku dušu…

Ali, kao što rekoh, zauvijek je jako puno vremena.

I stoga si dozvoljavam ovaj mali predah, kako bih ti napisala barem mali dio onoga što mi leži na srcu, a o čemu s tobom sada ne mogu govoriti, jer ti je ovog trena nezamisliva pomisao, da će jednom doći i taj dan, kada ćeš se zabunom uputiti u moju sobi i kao iz topa ispaliti:

»Mama, da te nešto pitam…«

I čemu kvariti ljepotu sadašnjeg trenutka s nečim što je neizbježno i što ne možemo promijeniti? Nisam li te upravo ja učila, kako treba živjeti u sadašnjem trenutku, kako jučer i sutra ne postoje? Jučer je prošlost, a sutra je neizvjesno…

Dakle, malena moja, ovim ti pismom neću govoriti koliko te volim, jer, naposlijetku, ti to jako dobro znaš. I to je vjerovatno najčešća riječ u našem rječniku, toliko puta upotrebljavana, da bi se, kada bi to bilo moguće, vjerovatno potrošila. J

Sada bih ti tek željela skrenuti pažnju na tvoju djetinju zabludu, kako sam ja tvoj životni oslonac, tvoj mentor i smisao tvog života.

Da, zabludu…dobro si pročitala…

Sve ono što si mi u svojoj razigranosti, bezgraničnoj vjeri i ljubavi pripisivala u godinama svog odrastanja, draga moja kćeri, ti VEĆ IMAŠ U SEBI!

Štoviše, sve ono što ti je potrebno, da bi sretno i uspješno brodila vodama života, već je pohranjeno u tebi samoj, samo moraš posegnuti u svoje čarobne dubine i vidjet ćeš da ti je nadohvat ruke! Ti si sebi najveći oslonac i nije ti potreban nitko izvan tebe, kako bi mogla koračati ususret novom danu.

I da ti otkrijem jednu malu, malenu tajnu. Kada su te obgrlili strahovi i sumnje, nisam ja bila ta koja ih je odagnala jednostavnim pokretom ruke. TI si bila ta koja je smogla dovoljno snage i ustrajnosti, da ih otjera od sebe i oslobodi svoj strahom zarobljeni korak, kako bi se mogla uspeti stepenicu više!

I kada si uspješno riješila neki problem ili otjerala tugu, koja ti je ledom okovala srce i smrznula pogled, to nije bila moja zasluga, ma koliko ti u to vjerovala. To si bila TI i samo ti si znala odabrati prava vrata kroz koja valja proći. Ja sam bila tek promatrač sa strane. Istina, promatrač, koji je držao dlanove čvrsto stisnute u pesti i navijao za tebe s jako puno ljubavi i bio pripravan prihvatiti te ako padneš; no ipak, samo promatrač.

I ništa se neće promijeniti, malena moja, i dalje ćeš ti biti ta koja će koračati, a uz tebe će biti uvijek netko tko će ti pomoći da se pridigneš ako posustaneš i padneš. Ali, ako i ne bude tako, ne očajavaj…u tebi je dovoljno snage da se ponovo osoviš na noge i još odlučnijim korakom kreneš dalje…ja ću te promatrati iz nekog prikrajka tvojih najluđih snova i smješkati se, presretna tvojim uspjehom, u kojeg ni za trenutak nisam posumnjala…jer, ja znam ono u što ti ne možeš povjerovati, a to je – TI MOŽEŠ SVE!

Sjeti se samo koliko sam puta zbog tebe posegnula za zvijezdama i koliko mi je puta uspjelo pred tvoje iznenađene i začuđene oči ispružiti dlan na kojem se svjetlucala upravo ona na koju si razdragana i nasmijana, pokazala prstom!

Ako sam mogla ja, posve izvjesno i s mojim blagoslovom, to možeš i ti…

Toliko sam ti puta rekla kako si nešto doista posebno! I nisam lagala…niti je to bila tek u utjehu zamotana majčinska ljubav. Uistinu si posebna! U svom životu još nisam srela osobu s tako velikim srcem prepunim ljubavi, kao što je tvoje. Pa, sva tvoja iskrenost, poštenje i suosjećanje za cijeli svijet, koja te je nerijetko posula suzama, je nešto nadasve dragocjeno.
To si ti.
Cijela satkana od zvijezda i od ljubavi…

Želja mi je da sjaj u tvojim očima nikada ne zamre. Da te male, vragolaste iskrice koje ti krase lice, nikada ne napuste tvoj pogled, pa čak ni pod najtežim okolnostima. Upravo te iskrice će ti pomoći kada se nađeš u tami i ne možeš, zbunjena i prestrašena pronaći svjetlo koje očajnički tražiš!

Ako ponekad, smetena, pomisliš kako su sva vrata zatvorena, kako je sve izgubljeno i kako ne postoji način da ih otvoriš – nemoj očajavati: zastani za trenutak, zazri se u sebe i fina koprena koja ti zastire pogled će se, poput čarolije, podignuti…

Do sada si naučila, kako život nije bajka…i ta lekcija je bila neosporno korisna…ali, kada priča u koju te ubaci život, naizgled nema sretan kraj – sjeti se što sam ti u toplim, zimskim večerima, dok smo umotane u topli pokrivač sjedile pored pucketajuće vatre, govorila:

»Svatko od nas piše svoju vlastitu bajku.«


I to ti nitko ne može uzeti, malena. Nitko nema autorska prava na tvoj život. Nitko osim tebe.

Nemoj to nikada zaboraviti. Čak ni tada kada ti se učini da nekog voliš tako jako, da bi za njega učinila sve, baš sve na ovom svijetu, pa čak se odrekla i svog života, svojih želja i svojih snova.

Nitko nema pravo dirati u tvoje snove. Oni su samo tvoji i ne dozvoli nikome da ti kaže, kako su to tek djetinjaste gluposti i kako je život rezerviran samo za »ozbiljne« stvari.

Sjeti se riječi meni nepoznatog autora, koji je rekao:

»Čovjek se ne prestane igrati zato što odraste,
već odraste zato što se prestane igrati.«

Čuvaj i njeguj malo dijete u sebi, čak i pod maskom šminke i godina, uvijek se može nazrijeti njegova radost i osmjeh. Budi sretna i razigrana; godinama i tegobama života uprkos!

Budi svjesna koliko vrijediš i nemoj dozvoliti da itko pregazi tvoj ponos i tvoje dostojanstvo, pa makar to bilo i pod izlikom velike ljubavi. Imaj na umu da istinska ljubav hrani dostojanstvo, a ne uzima ga. Istinska ljubav podstiče snove, a ne krade ih. Istinska i prava ljubav nikada čovjeka ne baca na koljena, već ga podiže iz blata. Voli sebe u tolikoj mjeri, da tvoja sreća nikada ne bude uvjetovana tuđom ljubavi. Ti sama JESI ljubav. Ponavljaj si to toliko puta, dok tu misao ne usvojiš kao istinu. Jer, to jest jedina prava istina.

Ostani to što jesi. Ne oblikuj se po tuđim željama. Nikad i ni pod kojim uvjetima nemoj pristati na kompromis življenja u veličini nečije sjene. Neka ti tvoja sjena bude podsjetnik, da si sama sebi dostatna.

Vjerovatno se još sjećaš rečenice koju si pročitala:

»Ne bacajte biserje pred svinje…«

i dana kada si me pitala što to znači, iako si odgovor već naslutila i sama.

Ne zaboravi čuvati ljepotu svog biserja netaknutim, njeguj njihov sjaj i svakoga dana ih puni iskrenom i strpljivom vedrinom i ljubavlju; a njihova dragocjena zrna položi samo pred one koji će vidjeti njihovu ljepotu, onu pravu – onu koja izvire iznutra, iz netaknutih predjela tvoje iskrene i tople duše.

I za kraj moram odgovoriti na tvoje nikad izrečeno pitanje:

»Što će biti samnom kad tebe više ne bude?«

Bit ćeš ti, mila, ista kao i uvijek. Ništa se neće promijeniti. Ni ja se neću promijeniti. Tek ovu moju odjeću zamijenit će neka druga u kojoj ću se osjećati domaće i voljeno, baš kao i sada, i sigurno ćemo se ponovno sresti… ako ne prije, onda u tvojim snovima, negdje na tepihu duginih boja, kada ti nekog oblačnog i kišovitog dana bude teško i kada se budeš osjećala tužno i usamljeno…samo podigni pogled i negdje tamo gdje se čarobne boje slijevaju u ljubičastu, vidjet ćeš mene kako se smiješim…

(pismo kćerki)