Odmah sam se vratila u kuću da pitam happy jesu li gotove baklave (jer mi se jelo nešto slatko), ali… nisam uspjela zaustiti niti riječi kad me jaky zaskočila: „E, sad ti je gotovo! Dobila si neopravdani sat!“

   Uh!

   Za domaći uradak, pošto je sat hrvatskog jezika već počeo, zadala mi je da u roku dvije minute napišem pjesmu… i ja sam krenula prema ćošku… tamo se osjećam k'o doma… pisati domaći… pa se prenem:

   „Pjesmu?“

   „Ne! Milost, učiteljice!“, navijem se ja… „Pozdravila sam se s pjesmama. Kad mi naviru, ja ih odbijam zabilježiti. Uvuku me u vrtlog emocija. Ne! Milost, jaky!“

   „Ma kakvih emocija?“, upita jaky. „Što je tebi? Odi tamo i napiši dječju pjesmu! Imaš dvije minute.“, odlučno ponovi.

 

   I ja se sjetim… obećala sam nekome pjesmicu… nekome što mi je držao ravnotežu na klackalici… Uzmem onaj papir, olovku i štopericu pa otrčim u prvi mirni kut i zapišem:

 

Zekoslav

 

S lakoćom prekoračenja svojih misli, preskočio je gredu,

u dubinu šume, prema drveću otrčao je zeko.

Viknula sam za njim: „Zekoslave, sve je u redu!“,

a on se okrenuo prema meni: „Eto vidiš! Jesam ti rek'o!“

 

   Štoperica odbrojala… Trčim ja prema jaky, predajem joj domaći rad. Ona preleti očima stih pa reče:

   „Šta je ovo? I predškolac bi bolje napisao!“

   … pa podigne pogled prema meni i reče:

   „Pametno da si odlučila prestati pisati pjesme… dovoljan (2)!“