„Dobro jutro, cure!“, nasmijem se s vrata. Vanessa, happy, saturnčica, ivana, Mkrmar, alius… ma, 'ko bi vas pobrojao. Mirjana i alius skuhale su čitav lonac kave. Uzvraćaju pozdrav… svi, u glas.

   „Jesi li za kavicu?“, pita Mirjana.

   „Da!“, odgovaram, „ali molim te, daj mi nalij još jednu da ponesem Iridi na plažu.“

   „Za tebe u Ming šalici?“, smješka se alius.

   „Može, može… samo se prije oprosti s njom zauvijek.“

 

   Nešto čupavo izlijeće iz sobe… ko furija. Ely! Nije još ni progledala kako treba. Grabi one dvije šalice kave iz moje ruke i grintavo juri van.

   „Ely! Di ćeš s tom kavom? Ta u Ming šalici je moja, a drugu sam mislila Iridi ponijet'.“

   „Ponijet ću joj ja. Di je?“

   „Na plaži.“

  

   Skoknem na brzinu do kupaone, zgrabim prvi češalj pa jurnem za njom: „Ely! Ely! Stani da te malo počešljam. Pa ne'š valjda tako raščupana hodat' po svitu?“

   Gle je! Pravi se da me ne čuje. Ide prema moru sa one dvije šalice kave u rukama.

   „Ely! Samo malo… Neće te čupat'…“

   … i taman kad sam skoro stigla do nje, okrene se ona prema meni pa reče:

   „Slušaj ti, mala! Okani mi se kose! I nosi taj češalj da ga ne vidin! Pusti me da popijen kavu na miru!“

   Napravim još jedan korak prema njoj kad mi ona zaprijeti:

   „Prolijem li kavu, tako ću te raščepušat' da te svi češljevi ovog svijeta neće moć počešljat'. Ajde, crta!“

   Opet crta. Crta, crtica. Hm, vidi se da su ona i Irida prijateljice.

   Pa, pomoću vrha češlja, napravim par valovitih crta u pijesku, nasmijem se pa ih počešljam i tako pretvorim u ravne.

   Protutnji malena Tarja ostavljajući trag šapica u pijesku. Ely nikud ne ide bez nje… Kad ju je vidjela, nasmiješi se Ely i ja joj po očima, po osmijehu procijenim – ova mala ima ravno 14 godina. Možda 2-3 mjeseca više… pa, gledajući Tarju, pomislim… Ely treba ljubav, nježnost, vjernost. Daj joj, Bože, da ih dobije u savršenom kompletu. Onda će valjda biti manje grintava. „3 u 1, molim te…“, promrmljam gledajući prema nebu… pa prošapćem: amen!