U srijedu 09.07.2006.g nam je uredništvo blog.hr-a skrenulo pažnju na blog koji je objavio: Smrt na stejdžu

 

„Smrt na stejdžu

Blusera je šokirala vijest koju je jutros pročitao u Jutarnjem da je basist grupe Blues Machine, Erick Acherman (49), preminuo u subotu oko 2 sata iza ponoći od infarkta i to za vrijeme koncerta svoje skupine u klubu Booze & Blues na Ravnicama. Publika je ostala u šoku kada mu je nakon vrhunski određene solo dionice na basu odjednom pozlilo. Hrvatsko-američki band Blues Machine poznat je po svojoj rhythm & blues svirci. "Erick je čitao i ovaj blog, započeo je svoj blog, a među mojim linkovima, naći ćete i link za Blues Machine.“

 

Komentirala sam tu vijest.......................

to je tužna vijest...................., ali ako smijem reći; čovjek je doživio lijepu smrt (zapadnjaku je to možda neprihvatljiv izraz, ali zapadnjak o smrti upoće ne želi govoriti......, ignorira je sve dok ga ne sustigne božanski kosac).....................umro je radeći ono što je volio raditi............irida 05.07.2006. (20:46) - #  

.............a onda odlučila nešto dopisati na temu smrti na svom vlastitom blogu..........

 

LICE SMRTI I

 

Kao prvo, smrt ima onoliko lica koliko i sam život.........., jer je smrt samo druga strana medalje samog života. Postoji izreka: „Kako živiš, tako i umireš“.....Moderni čovjek je izgubio osjećaj za sveto..........prognao svaku transcendenciju iz svog života, pa smrt doživljava kao sablasnu gutačicu života..........Tema smrti se maksimalno izbjegava, ignorira i ne samo zbog čovjekove žudnje za mladošću, ljepotom i besmrtnošću. Sam zazor od pomisli na truljenje, raspadanje i nestajanje čovjeku odvraća misli o umiranju.......,pri tome moderni, samodopadni čovjek, opremljen mnogim beskorisnim znanjima zaboravlja osnovnu fizikalnu činjenicu da je ENERGIJA NEUNIŠTIVA, može samo prelaziti iz jednog oblika u drugi tvoreći kružni proces cirkuliranja. Energija je život u svom najuzvišenijem obliku. Smrt nije gubitak energije, nego promjena stanja u tom cirkularnom kruženju. Puno prije nego su fizičari dokučili da je energija neuništiva svi mistici svijeta su govorili o besmrtnoj duši, neuništivost energije je znanstveni ekvivalent besmrtnoj duši religioznih ljudi. Naše neznanje ne ukida ni prirodne (fizikalne) ni Božanske zakone (o duši).

 

Moderna groblja ukrašavamo vrlo skupocjenim spomenicima i raskošnim cvijećem da uljepšamo lice smrti koje nas trajno plaši..........ispričat ću dvije priče iz života...........

 

LICE SMRTI II

 

Mladi roditelji s veseljem očekuju dijete koje je na putu................na polovici trudnoće liječnici utvrđuju svojevrsnu patologiju trudnoće koju ne uspijevaju sanirati i koja dovodi do preranog poroda nedovoljno sazrelog ploda............djetešce je živjelo 24 h i onda tiho i bezglasno zgasnulo kako je tiho i bezglasno i došlo na ovaj svijet............Mladi otac prvo lupa glavom o zid.......viče na Boga zašto je uzeo baš njegovog sina (muško dijete se rodilo)......., a onda na patologiji mrtvo-hladno potpisuje da ne žele (on i supruga) preuzeti malo tjelešce........................mladu majku je uvjerio da je tako najbolje, jer ako ga sahrane na groblju to će ih zauvjek podsjećati..................O patnji te mlade žene koja ne zna ni gdje i kako je završilo to malo tjelešce koje je nosila pod srcem ne mogu ni pričati.............Posljedica tog poricanja da je dijete uopće i postojalo ima i danas, iako je kasnije rodila zdravo dijete koje lijepo napreduje............., no, nešto je u njezinim očoma umrlo zauvjek....................., a zabranjeno joj je i spomenuti tugu koja se trajno u srce nastanila............, na djelu je totalno poricanje smrti.......On se ponaša, a ona se mora tako ponašati kao da: to se nije ni dogodilo.........

 

 LICE SMRTI III

Ovo je osobna priča. Još nisam išla u školu, imala sam oko 5 godina kad sam se prvi put susrela sa smrću. Umrla je moja jednogodišnja sestra Lucija. Umrla je u bolnici i to si mama nije oprostila, stalno je ponavljala da bi Lucija još bila živa, samo da se nije dala nagovoriti da je ostavi u bolnici . Tata i mama su je donijeli na svojim rukama iz bolnice i nježno, posve nježno je položili u njezinu čisto presvučenu kolijevku. Mama je uzela novo bijelo platno, drhtavom, ali sigurnom rukom iskrojila dugu haljinicu, sjela kraj zipke i svojim rukama je sašila.Sjedila sam joj do nogu i gledala kako joj bezglasne suze kapaju po tom snježnobijelom platnu.Suza je sigurno bilo više nego uboda iglom u tom tužnom švenju...........i sigurno je svaki ubod u platno bio ubod u srce................Zatim je okupala to malo, ukočeno tjelešce i obukla tu suznu haljinicu na njega........Tata je svojim rukama istesao malenu škrinjicu u koju su je nježno položili i prekrili je komadom bijelog šifona..............., zatim me mama povela na livadu da naberemo poljsko cvijeće za vjenčić......usput me je upućivala da su mala djeca kad umru još posve čista i da odmah postaju anđeli i da se njima ne stavlja cvijeće iz vrta, nego samo poljsko cvijeće. Plele smo vijenac zajedno, meni je dopustila da ispletem vjenčić za glavu i da ga sama namjestim na sićušnoj glavici, zatim sam pomogla njoj dovršiti veliki vijenac koji je ovila oko cijelog malog tijela.Sjećam se, bilo je puno žutog i bijelog cvijeća, jer je bilo takvo doba godine. Na svakoj latici, na svakom cvjetiću, na svakoj upletenoj grančici su bile majčine suze, nikada te suze neću zaboraviti, ali se isto tako sjećam, sjećam kako je naša mala Lucija umotana u tu bjelinu, okružena vjencem ljubavi izgledala doista kao usnuli anđelak. To je zadnja slika nje u mom sjećanju, prije nego li je tata zatvorio tu tužnu škrinjicu i na svojim je rukama odnio na groblje.

Svako proljeće sam s mamom uređivala grobove djeda, bake, male Lucije i moje pokojne braće i još jedne sestre koji su kasnije dolazili i umirali. Bilo je to vrijeme kad su dojenačke smrti bile neobjašnjivo česta pojava.Sve smo ih jednako ispratili. Sve smo ih oplakali opremajući ih za odlazak s ovoga svijeta. Na dječjim grobovima je mama inzistirala da raste samo trava....., jer oni su anđeli. Kad se ona našla tik do smrti, njima je bila okružena, s njima je razgovarala..............nas žive oko sebe uopće nije zamjećivala, no o tome sam vam pričala prošle nedjelje........

I danas mislim da je u tim vijencima bila upletena i ljubav i bol i da je upravo takav proces žalovanja pomogao majci bola da se otkine od paralizirajuće tuge i smogne snage brinuti se za nas žive.

LICE SMRTI IV

Danas je umiranje posve dehumanizirano. Velika većina ljudi umire daleko od svojih bliskih, u hladnoj, sterilnoj atmosfer bolnica okružena tuđim ljudima.Umrlog preuzima pogrebna služba i dovozi ga u pravilu ravno na groblje. Odjeća, lijes, vijenci, sve je napravljeno tuđim rukama.Sve je oko takve smrti baš kao u „STRANCU“ A.Camusa........više nas ništa ne veže s tim, tamo nečim, u tom lijesu koji brzo ispraćamo do posljednjeg počivališta, odstojimo ceremoniju pokopa ili spaljivanja.................grob zatrpamo cvijećem da lice smrti ne bi slučajno provirilo na nas.........................