Maska je lažno lice koje nosimo kako bismo ostavili određeni dojam i sakrili osjetljive djelove sebe.

Svatko od nas odrastao je u vrlo specifičnim uvjetima. Jedinstvena mama i jedinstven tata stvorili su jedinstveno dijete. No, ipak, uz svu našu unikatnost, u tajnim hodnicima naše psihe, u složenim uzorcima našeg emotivnog funkcioniranja postoje obrasci, uloge, maske koje su kod mnogih slične. Ti lažni slojevi identiteta nas održavaju na površini stvarnosti, u automatizmu svakodnevnice i u tipovima odnosa koji se ponavljaju i čine da se osjećamo kao da se, usprkos izmjeni likova, u filmu zvanom život vrti "stalno ista priča".

Kada nemamo kvalitetan kontakt sa samima sobom - sa svojim osjećajima, tijelom i mislima - nismo u mogućnosti održavati takav kontakt ni s drugima. Kada smo preokupirani unutarnjim burama i vihorima ili predugim, monotonim zatišjima, naša životna energija je uvučena prema unutra. Zapetljana je u mentalne mreže i emotivne uzorke koji nas odvajaju od vanjskog svijeta. Kako se taj nesretni, izgubljeni ili slab sloj naše ličnosti ne bi pokazao pred drugima, kako se ne bismo osjećali izloženima i ranjivima, imamo ga potrebu dobro, dobro sakriti. Kako pred tuđim pogledima, tako i pred nama samima.

Taj štit, ta uloga koju nosimo kako bismo ostavili određeni dojam i sakrili svoje pravo ja je svojevrsna maska. Nju možemo pokazati jer ona nije toliko povrediva. Što je duže nosimo, to je tvrđa. Može biti kamena, gruba, ledena, bezbrižna, nakićena, sjajna. Može biti stalno nasmiješena i puna pažnje, snažna i nadmoćna, besprijekorno mirna i nedodirljiva. Pružajući tako malo od svoje autentične osobnosti, čovjek riskira malo, ali samim time i dobiva malo. U životu pod maskom, energija se troši na održavanje prividnog, lažnog ja zbog čega intenzivan, svjež doživljaj stvarnosti licem u lice sve više kopni. Bilo bi lako kada bi maska bila nešto što navlačimo svjesno jer bismo je tada svjesno mogli i skinuti. No, zašto bi čovjek svjesno navukao na sebe nešto što ga sputava u doživljaju života? Maske se grade iz nesvjesnih obrana koje najčešće datiraju još iz djetinjstva.

Piše: Tomica Šćavina, psihologinja i spisateljica