Onomad sam tu već pisao o dragim ženskim bićima, https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=50842

a ovo su sad neke druge varijacije na tu temu.

Ovaj ovdje tekst se uglavnom odnosi na one žene koje na podsvjesnoj razini imaju problema s prihvaćanjem svoje ženske uloge u ovom svijetu.

A ta podsvjesna razina i njeni mehanizmi su nešto što utječe na naše manifestiranje u vanjski svijet puno više nego što to uopće možemo pojmiti.

No, tekst se zapravo odnosi i na sve nas jer znamo da smo gledano očima duše, svi mi i muškarci i žene i njihov spoj. Kako kad i kako gdje.

Gdje je po meni korijen tog problema s neprihvaćanjem?

Vjerojatno u reakciji na sve ono što je stoljećima na Zemlji tlačilo ženski princip o čem sam već pisao.
Evidentno je to iskrivljeno ponašanje muškaraca kroz povijest, mislim naravno na dominaciju i podređivanje umjesto njegovanja istinske ravnopravnosti uz uvažavanje prirodnih razlika.

Reakcija koja je na sva ta iskustva uslijedila je odustajanje od neke težnje ka transformaciji tog izvora tlačenja već se umjesto toga javila želja da se što više približi tome.
Dakle da bi se zaštitilo od uloge žrtve, stupa se u redove tlačitelja i na taj način ajmo reć, spašava živa glava.

Nije to od jučer, odavno su se u našem kolektivnom polju zavijorile te bijele zastave.

To su zastave uvjerenih u to da se negativni arhetip muškarca ne može  pobijedit svojim oružjem, svojom ljubavlju, mekoćom, strpljivošću, unutarnjom vodom koja miče planine.
I onda mu se zapravo pridružuje u tom poludjelom bijegu od svoje / naše prirode.

Na stranu Eve, Adami i jabuke, od prirode je prvo počeo bježati bleso, a blesica naposlijetku za njim.

Koje žene imaju to podsvjesno neprihvaćanje sebe kao žene?

Dakako da nema opće šprance, no ipak se može reć da su u praksi to najčešće ili izrazito uspješne ili izrazito neuspješne (u konvencionalnom smislu) žene.

Jednima ubojstvo žene u sebi olakšava društveni uspon, a drugima u startu onemogućava. I drži ih prikovane u podrumima svojih strahova.

Puno je podsvjesnih obrazaca vezanih uz (ne)prihvaćanje sebe kao žene

Evo par čestih:

„Ne prihvaćam sebe kao ženu“
„Strah od biti žena.“
„Žene su manje vrijedne od muškaraca“.
„Lakše je biti muškarac nego žena.“
„Da sam muškarac mogla bi puno više (bolje) djelovati“

Itd itd..

Žene koje to imaju uopće tog ne moraju biti svjesne, no to iznutra podriva njihov sistem i često ih usmjerava na neke puteve koji uopće nisu optimalni za njih.

U nekih je to otišlo još radikalnije pa u sebi imaju podsvjesnu agresija prema biti žena. Riječ je o nečem vrlo nezgodnom jer pokreće pravu samodestrukciju.
Urušavanje iznutra i podsvjesni prezir prema sebi samoj.
Zašto? Zato što Vaša svijest dakako zna da ste vi žena, a Vašoj podsvijesti se to (prošla iskustva) nimalo ne sviđa pa dolazi do kolizije.

Neke nažalost to čak košta i raka. Ono prema čemu imamo podsvjesnu agresiju, to polako energetski ubijamo. U ovom slučaju sebe.

Općenito govoreći, rak najčešće i jest, brže ili sporije izvršavanje programa samodestrukcije.
Često je dakle u pitanju samoubojstvo koje prvo počne na suptilnom planu pa naposlijetku metastazira na fizički.

Neki manje drastični zdravstveni simptomi neprihvaćanja sebe kao žene su problemi s menstruacijom, jajnicima i drugim „ženskim“ organima, hormonima i funkcijama. Naravno, ne moram ni spominjat neplodnost.
Puno žena često požele dotadašnju karijeru zamijenit majčinstvom ali ko za vraga, ne ide. Pa se spominje biologija, genetika, okoliš, peh sudbine i svakakvi mogući razlozi, ali to su samo zemaljski pokušaji objašnjavanja nečeg što se odigrava na nevidljivim razinama. Osoba čija podsvijest ne privaća sebe kao ženu blokira svoje majčinstvo kako zna i umije. Makar na površini to žarko želio.

Većina tih obrazaca i vjerovanja je donešena iz prošlih života kad se nije imalo dovoljno snage da se s unutarnjom ljubavlju, mudrošću i staloženošću prihvati podređenost žene nego su nastale traume i zapetljaji.

Nije to problem pojedinaca. Dosta se jako u toj našoj kolektivnoj matrici zapeklo to da biti žena, biti nježniji, krhkiji i emocionalniji - znači stradavanje samo po sebi. I naravno da uopće nije čudno što je to toga došlo.

I bez obzira što su muškarci dosta ginuli po bojištima, ipak je žena univerzalni sinonim za stradanje.
Silovana, ponižavana, podređena, slaba, tucana i kljucana, tučena i mučena.
I nije ženi, čija je duša takve stvari iskusila, prevelika olakotna okolnost to što gledano iz više perspektive to ne predstavlja ništa drugo nego željena iskustva kroz koja svi prolazimo.

Baš svi to prolazimo.
I zato su, gledano odozgo, svake dublje spolne podjele u koje se uhvatimo - čista smijurija.

Daljnji put duše uvelike ovisi o tome kakva je bila naša tadašnja reakcija na to.
Dakle te obrasce tj. energetske nakupine koji su onda nastali takove žene donesu u ovaj život iz prethodnih, a jedan dio naslijede u ovom životu od svojih majki, baki, prabaki. Uglavnom to ide po ženskoj liniji jer onima koji se rode kao muškarci te ženske traume obično nisu aktivirane.

Najčešće se tako donese svoje i usput to podebljava naslijeđem kako bi se cijela problematika u životu pojačala do te mjere da se žena kad-tad mora na nekoj razini pozabavit s tim. Vrlo vjerojatno je to u njenom predinkarnacijskom planu.
Ako ne uspije u ovom, probaće ponovo u nekom drugom ženskom životu, svi neriješeni obrasci, stavovi i percepcija ostaju. Ženska energija, biti žena u pravom smislu i sve ono što stoji iza tog jednom se mora moći prihvatit u sebi.

Emocije su dakle slabost. Kakti.
Blokatore i mehanizme tog tipa ima doslovno svaki drugi muškarac.
Nije ni čudo obzirom na sva stoljetna programiranja. Po pitanju emocija, na muškarce se odavno od malena išlo spartanskim džonom. To je valjda ta neka Orionska genetska linija koja nam je usađena.
Natjecanje, borba za pozicije i moć.

I ništa tu nije crno bijelo muško žensko nego je sve jedan edukacijski krug nesporazuma.Jer u tom i takvom odgoju veliku ulogu imaše i majke koje odgajahu svoje male krute ratnike i moćnike ne toliko srcem, koliko u skladu s običajima. Pa su ti isti ubijali i silovali neke druge majke i kćerke. I žene su dakle na neki tragični način radile protiv samih sebe.
Muško je moralo bit ratnik. Čvrst, nepopustljiv i beskompromisan. Uzimati ako treba silom ono što mu ko fol pripada.

Ovo sve zapravo govorim iz prve ruke jer sam i ja bio takav u dosta života..

I da, žena je na tim pozorniama doista bila percipirana kao niže biće služeći za usputno zadovoljenje, služenje il pak rasplod..

Ni danas stvari nisu radikalno drukčije, samo je sve zaogrnuto u neku drugu formu.

Muško mora biti bussinessman, menager, odvjetnik, doktor, političar etc. Doći na poziciju moći.
U svim tim stremljenjima, prema ljudskoj percepciji - prave emocije, predstavljaju teret.

I sve bi to još koliko toliko i moglo tako funkcionirat da nisu i žene počele učestalo primjenjivat to isto, dakle fino usavršavajući taj pakleni mehanizam potiskivanja emocija.

E onda je eksponencijalnom brzinom nekako sve počelo odlazit kvragu.

Danas imamo svijet kakav imamo u kojem se od iskrenih i dubokih osjećaja bježi ko vrag od tamjana.

Rezultati toga svega se najbolje mogu vidjet po bolesničkim statistikama i kaosu koji nas sve okružuje.

(NASTAVLJA SE)