U nedjelju 15. rujna ove godine otišli smo na izlet u Zrin, mjesto u hrvatskom Pounju na južnim obroncima Zrinske gore.Namjera nam je bila otići pogledati tvrđavu,a upali smo u hodočašće, okupljanje preživjelih Zrinjana i uglavnom njihovih potomaka, koji se na tom mjestu sastaju svake godine u nedjelju nakon Male Gospe. Ove godine,naknadno smo saznali, je bilo posebno znakovito jer se obilježavalo 505. godina od rođenja Nikole Šubića Zrinskog, junaka obrane Sigeta, koji se prema dostupnim podacima rodio upravo u ovoj tvrđavi, i 70 godina od razaranja i potpunog uništenja Zrina 1943. godine.

Evo i malo povijesnih podataka. Zrin se prvi puta spominje u 14. st., vlasnici su bili knezovi Babonići, povijesni rod hrvatskog plemstva. Od 1347. Zrinom vladaju Šubići, također rod hrvatskog praplemstva, koji su ovaj grad dobili u zamjenu za Ostrovicu, i od tada se nazivaju Zrinski.  Obitelj Zrinskih spada među najslavnije rodove hrvatskog plemstva. Dali su velik broj slavnih branitelja opstojnosti hrvatskog naroda na ovim područjima, i na svojim su leđima iznijeli obranu ostataka hrvatske države pred osmanskim osvajačima.

Zanimljivo je da u suvremenoj Hrvatskoj niti na jedan način nije obilježena 500. obljetnica rođenja Nikole Šubića- Zrinskog 2008. godine koju su znakovito obilježili Mađari, koji Nikolu Zrinskog priznaju za svog nacionalnog junaka. Još je apsurdnije da su u dalekom Japanu odali počast Nikoli Zrinskom, kojeg smatraju za izuzetno časnog junaka koji je dao svoj život u obrani položene zakletve u duhu samurajske tradicije, a u njegovoj zemlji Hrvatskoj to nije niti spomenuto. Kao da je u suvremenoj Hrvatskoj, koja se navodno „osamostalila“ na djelu opcija posvemašnjeg zaborava slavnih osoba naše povijesti.

Što se tiče samog mjesta Zrin,ono je u drugom svjetskom ratu potpuno razoreno,sve kuće spaljene,pobijeno je oko 200 stanovnika,spasio se tek dio bijegom prema Divuši,mjestu u dolini Une.Razlog tom razaranju bio je što  za vrijeme drugog svjetskog rata niti jedan stanovnik Zrina nije htio prijeći na stranu partizana, tj. uključiti se u NOB,te je  Glavni štab Hrvatske donio odluku o napadu na Zrin, što je i učinjeno dan poslije Male Gospe 1943. godine. (O naredbi da se Zrin zbriše s lica zemlje postoji originalni dokument u Državnom arhivu Hrvatske, kao i izvještaj o obavljenom zadatku upućen drugu Vladimiru Bakariću, tada članu Glavnog štaba Hrvatske.) Prilikom razaranja Zrina srušena je do temelja i crkva Našašća sv. Križa u mjestu, a partizani su minirali i zapalili i južnu četverougaonu kulu tvrđave koja je 1943. godine još bila pod krovom.

Nakon rata, 1946. godine u Dvoru na Uni je od strane partizanskih vlasti određeno da se niti jedan stanovnik Zrina ne smije vratiti u svoje selo, nego su preživjeli stanovnici raseljeni u Slavoniju. Odredba je bila potkrijepljena argumentom, postoji izvorni dokument, da bi povratak Zrinjana uznemirio srpski živalj u okolnim selima.

Danas od Zrina postoje ostaci tvrđave,koje smo išli gledati, čiji nam zidovi pričaju o njenoj veličini i značenju u obrambenom lancu utvrda podignutih prema Otomanskom carstvu. Grandiozne dimenzije također svjedoče o bogatstvu i moći obitelji knezova Zrinskih. Od tvrđave su sačuvani bedemi u cijelom opsegu, mogu se raspoznati mjesta gdje su bila tri ulaza. Najbolje je očuvana četvrtasta branič kula, na kojoj su vidljivi i konzervatorski zahvati. Niže utvrde na drugoj uzvisini su ostaci gotičke crkve sv. Marije Magdalene, oko nje je bilo groblje, danas je preko groblja probijena prilazna cesta, zašto? Uz crkvu je bio i franjevački samostan, ali je uništen u ratovima s Turcima. Crkva se obnavlja, vidi se da radovi napreduju, što je za svaku pohvalu.

U samom mjestu Zrin je bila i crkva Našašća sv. Križa koja je do temelja razorena 1943. godine. Danas se na tom mjestu svake godine održava spomen misa za stradale stanovnike mjesta. Zanimljivo je da niti danas, nakon 21 godine od uspostave hrvatske samostalnosti niti jednom stanovniku Zrina nije vraćena zemlja na kojoj je stajala njegova kuća, da barem može pokazati gdje je bila njegova djedovina, a proces denacionalizacije je već davno proveden. Kome i zašto je to u interesu? U samom mjestu postoji nekoliko napuštenih što drvenih, što zidanih kuća, ali to nisu kuće nekadašnjih Zrinjana nego kasnijih došljaka što i ne žive u ovom kraju.

Nakon spomen dana  i našeg odlaska,opet Zrin ostade sam i napušten, u miru i tišini okolne zaista lijepe prirode, vjerojatno sanjajući dan kada će netko ovdje doći živjeti.

 

Hodočašće i misa na otvorenom gdje su ostaci  crkve Našašća sv.Križa i masovna grobnica.

Selo u podnožju tvrđave Zrin.Sagrađeno nakon rata,ali i ono danas napušteno.

Tvrđava Zrin na brijegu.

Naše uspinjanje do tvrđave.

Pogled sa tvrđave na Pounje.

Ulaz u tvrđavu.

U tvrđavi.

Četvrtasta branič kula.

Gotička crkva sv.Marije Magdalene koja se obnavlja.

 

Dan je bio prelijep,sunčan i svjetao.Pravi dan za šetnju i lagano planinarenje.Uglavnom bio je to jako ugodan i poučan izlet.