Možete je proslijediti kome god želite. Ako radite u školi, možete ju pročitati naglas.

Ako radite na fakultetu, možete je nalijepiti na oglasnu ploču.

Ovo je priča o ravnateljevom uredu. O kotlovnici. O zaključanom dvorištu. Neka su navedena mjesta za priču više, a neka manje važna. Neka se eksplicitno ni ne spominju.

U nju je upleteno, implicitno i eksplicitno, mnogo imena: Aileen, Saša, Đuro, Stjepan, Marija, Maja, Magdalena, Zrinka, Mirela, Mijo, Slađan, Nada, Vesna, Lidija, Ludwig, Renata, Tena, Branka, Nika, Andrej, Stela, Julijana, Ivan, Mirjana , Kristina, Dora, Sanja,  Ivan, Borna, Mira, Pavle, Manuel, Miše, Ana, Terezija, Mirna, Ruža, Smiljan, Marko, Matej, Dubravka, Iva...svoje ime sami  dodajte priči.

U njoj su razni dijelovi grada, Hrvatske i svijeta: Špansko, Jarun, Staglišće, Jukićeva, Hamburg, Beč, Remetinac, Kiel , Trg maršala Tita, Klaićeva, Ivana Lučića, Osijek, Trešnjevka, Srebrnjak, Pavla Hatza, Žuti brijeg, Bistra, Črnomerec, Gajnice, Rudeš, Prečko, Zürich, Valpovo...svoj dio grada, Hrvatske i svijeta sami dodajte priči.
Ovo je priča o hamartij. Krivnji bez krivice.

Tog mi se juta ponovno kasnilo. Kasnilo mi se u tu glupu školu za koju svi znaju da je pomaknuta. Tko ide u Primijenjenu, taj nije sasvim svoj. Tko radi u Primijenjenoj, pa još predaje općeobrazovne predmete poput hrvatskog ili povijesti toj djeci  koja znaju samo crtati, tom je bolje da si nađe neku drugu karijeru. Ako u školstvu uopće možemo govoriti o karijerama.

U mojoj školi zvono nije neka kategorija. Na razgovoru za posao, ravnateljica je kad sam rekla da dolazim iz Španskog (o, pa, mislim da nemamo nikog iz Španskog tko dolazi javnim prijevozom...) s bivšim ravnateljem komentirala kako ću sigurno doći na vrijeme (na što ja rekoh da obično najviše kasni onaj koji najbliže živi), ali i – nije važno kad se stigne, važno je da se dođe. Profesori u mojoj školi i ne kasne previše. Jer vole raditi u školi u centru grada, preko puta kazališta. Djeca također dolaze. Jer vole svoju školu u kojoj smiju biti svoji i gdje je doći u supermenovom odijelu znak kreativnosti i hrabrosti. A ne ludila. Ja nisam dijete iz Pete. Ja sam luda iz ŠPUDA.  Ponosna luda iz ŠPUDA.
Kasnila sam namjerno. Željela sam kasniti. Imam neke neobične odgojne metode u razredu i to nikome ne smeta. Nažalost, pokušavala odgojiti i šefice, a to baš i nije bilo pametno. Šefica je šefica, a dijete je dijete. Šefica nije dijete. A nisam ni ja. Ja nisam teta iz pete. I ja sam luda iz ŠPUDA. Ponosna luda iz ŠPUDA.
Kasnilo mi se i namjerno sam išla sedamnaesticom. Znala sam da je najbolje  ući kroz dvorište pa ravno u učionicu broj 16. Djeca su već unutra, prošlo je tek petnaestak minuta. Nije bed.

Dvorište je bilo zaključano. Dvorište NIKAD nije bilo zaključano. Nisam mogla ući kroz dvorište. Ušla sam na glavna vrata, ljuta što sad postoji teoretska šansa da će netko vidjeti da kasnim.
I na porti su mi rekli da je djecu u razred već pustila voditeljica smjene. Djeca bi obično sama ušla ili, znajući da kasnim, zaštitnički pokušala zaštititi profesoricu koju vole u školi koju vole.
A baš danas, danas kad sam demonstrativno željela pokazati svima koliko mi ta nedovoljno opremljena škola s prastarim učionicama i sklizavim stepenicama na kojima nije pametno sjediti da se ne udube ide na živce. Meni, najpametnijoj. Meni najstručnijoj. Meni koja sam tamo zaposlena na određeno.

 Frka je. Što ako me voditeljica smjene, koja je već jednom dreknula zbog mog kašnjenja, opet ulovi. Valjda neće. Pustila ih je unutra i otišla natrag svojoj papirologiji. Nadam se.

Voditeljica me vidjela, izderala se na mene, ja sam promrmljala kako sam sjela u krivi tramvaj. Djeca u razredu nisu bila sama. Bila su s razrednicom.

Jer danas ujutro u školi je bila hitna pomoć.
Hitna je došla po nekog iz nekog trećeg razreda. Zato je dvorište bilo zaključano.

Zašto je hitna danas bila u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Trg maršala Tita 11?

Pet razreda danas. Svaki je na onom istom zaključanom dvorištu pokupio svoju priču.
Netko je u školi nekog ubio. Ma, ne, pa tad bi svi morali van i školu bi zatvorili. Nekom je pozlilo jer je netko nekog ubio. Ko koga? Netko je nekog ubio na Kvatriću. Na Srebrnjaku. Neko je pucao u curu iz trećeg razreda, aranžerku. Ona voli starije dečke. Ubio ju je ljubomorni dečko. Ne, to nije bio njen dečko. Bio je to neki drugi tip. Ona je imala nekoliko dečkiju. Ubili su je noćas. Ubili su je jutros. Ubio ju je s pet metaka. U čelo. On je onda ubio sebe. Ne, on je na intenzivnoj. Cura se zove nekako. Cura se zove Martina. Ne, cura po koju je došla hitna zove se Martina. Ona je bila prijateljica cure koju je neki stariji dečko, možda njen, a možda i ne, upucao sinoć, a možda i jutros. Na Srebrnjaku. Cura je išla u Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Trg maršala Tita 11. To je naša škola.  Cura se zove Nika i ima kraću smeđu kosu.

U prvom e jedna se djevojka rasplakala. Jedna cura koja se zove Nika išla je u njenu osnovnu školu i sad u našu. I bila prijateljica njenoga brata. Što ako je to ta Nika?

Ja sam ispričala svoju priču o Niki, kako sam je čula od kćeri jedne kolegice: Nika je voljela starije dečke. Nika je imala dečka. Starijeg (kasnije se ispostavilo da je Nikin dečko sedamnaestogodišnjak). Onaj koji je u nju pucao ipak nije bio njen dečko, nego samo nasilnik. Saznao je njezin broj mobitela. Slao joj je poruke i nazivao ju je. 10 poruka dnevno i 50 poziva. 100 poruka dnevno i 450 poziva. Nije važno za priču. Onda ju je počeo osobno gnjaviti i pratiti. Ona je možda nekome nešto rekla. Možda i nije. Mi to ne znamo. Možda je rekla mami, baki, dečku. Policiji. Možda joj nisu vjerovali, možda su smatrali da par porukica nije alarmantno. Možda nikome ništa nije rekla. Možda je hodala među nama sa svojim strahom, svaki dan, i nije nas njime željela opterećivati. Možda je Nika i dok je bila među nama bila naš anđeo, ali je u nju trebalo ispaliti 4 (5 ili 6 ili 10?) metaka kako bismo to shvatili. Te je metke taj mladić u Niku ispalio jučer navečer (jer u mom rodnom i voljenom gradu ljude ne ubijaju u pol bijela dana).

U drugome de sjetili su se kako je netko prošle godine pretukao Bornu, kako su svi znali tko, kako je Borna bio na policiji s ocem i kako ... nikom nije bilo ništa.

U prvom de bili su šokirani Nikinom pričom. Ali i pričom učenice iz tog razreda koja je rekla kako ju je susjed, kad je imala četiri godine, odveo u svoj stan i kako to nije nikome ispričala do svoje četrnaeste. Najšokiranija bila je djevojka čija se mama zove Mirjana i koja je imala svoje strašne priče, ali se izvukla. Dvostruko. I zna koliko je sretna. Jer je ona s nama, a Nika nije.

Prvi de je imao dva sata i u tišini nacrtao kako se osjeća. Jedan crtež iz prvog de prilažem priči. Kao ilustraciju. Jer ja sam luda iz ŠPUDA. Moja djeca imaju dar crtanja. Taj isti dar imala je i Nika D., aranžerka. Jedan crtež iz prvog de prilažem ovoj lančanoj priči.

Prvi be je imao nekoliko priča. Sve su bile krive. U prvom be je nastala tišina tek kad sam ih pitala što bi učinili da je Nika njihova sestra. Pavle bi pozvao frendove i ubio boga u bolesnom mladiću čim bi saznao za smsove. A ako bi mladić umro, nema veze, noć nema oči i nikom ništa. Sjetimo se Luke Ritza.

A ako bi ga netko mobitelom uslikao? Ako postoje svjedoci? Ako bi završio u zatvoru? Ako...

Što je trebala učiniti Nika D.? Nika je samo s nekim trebala podijeliti svoj strah. Možda je to i učinila.

Što su trebali učiniti oni? Što trebamo učiniti MI kad da nam se Nike povjere? Trebamo se udružiti. Policija i psiholozi, roditelji i psihijatri, pedagozi, škola, socijalna služba. Da se u istoj sobi našlo njih desetak netko bi možda shvatio da je mladić koji je pucao u Niku bolestan. Možda bi mu zabranili pristup. Možda bi ga poslali na liječenje. Možda bi danas Zagrebom hodali i Nika i mladić.

Kad sam nakon nastave kao zombi stigla na jedno od okretišta ZET-a, tek tad sam pročitala o Ivani. U 24 sata. Tražila sam Niku, našla Ivanu. Ivana je dijete poznatih roditelja. Ivana je bila prva vijest na Dnevniku. Ivana je također žrtva i to velika i strašna žrtva. Ivana Hodak je ipak u istim novinama dobila veći prostor i njezin je atentator bio anoniman i zbog tog atentata sad su se uskuhtali Banski dvori. 

U novinama je o Niki iz ŠPUD-a pisalo ovo:
Ubio je dok je išla u školu Andrija J. (25) jutros je oko 7 sati ubio N.D. (17) na Srebrnjaku kraj kućnog broja 166. Ubojica si je potom pucao u glavu. Prevezli su ga na Rebro. Neslužbeno je u kritičnom stanju. Andrija J. navodno je zaštitar. Susjedi su čuli četiri pucnja. Prije toga djevojka mu je govorila: "Nemoj, nemoj Andrija."

Za moju priču najgori podatak, onaj zbog kojega pišem ovo lančano pismo je podatak koji je ustvrdio ručni sat zaduženog djelatnika MUP-a. Vrijeme smrti.

Ne, Nika nije ubijena sinoć. Niku iz moje škole upucao je Andrej, bolesni mladić, JUTROS oko 7 sati.

Nika je imala prijateljicu. Martinu.

Po Martinu je u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Trg hrvatskih velikana 11 jutros došla hitna pomoć. Ne znam kad, nisam bila u školi. Možda oko 8, možda oko 9, Martina je odvezena u bolnicu.

Vrata dvorišta jutros su bila zaključana kad sam kasnila na sat, namjerno kao i obično. I sve o čemu sam tog jutra razmišljala je kako proći hodnikom, a da me nitko ne vidi. Niko. Ne vidi.
Ja sam kasnila. Ja sam namjerno krenula kasnije i namjerno išla sedamnaesticom do koje mi (i do Prečkog) treba 20min. pješke. Ja sam slušala poskočice na mptriju kad je hitna već odavno pokupila Martinu. Nika je u školu krenula na vrijeme. Ona nije stigla. Umjesto nje došla je hitna.

Ja sam kasnila. I sve što mi je bilo važno: ući neopaženo u razred. I bila sam ljuta što ne mogu preko dvorišta.

Nika je krenula na vrijeme.

A svi mi smo tog dana kasnili.

Da je netko na vrijeme sa tonom stručnih službi vjerovao Niki da je nasilnik muči...da su se u istoj sobi našli Nika, policija, psihijatar, roditelji nje i njega, netko bi shvatio da je Andrija bolestan. Niki je bilo 17, ona to nije mogla shvatiti. Možda nam se i povjerila, ali ... nekoliko čudnih esemeseva djevojci koja voli starije...nije alarmantno.

N.D. sutra mnogima neće biti važna. Njezin je ubojica sam sebi presudio.

Ili smo mi presudili i Niki i Andreju i Ivani i Luki Ritzu?

Tko je više kriv?

Mafija? Bolesnik? Ministri koje sad premijer smjenjuje? Šefovi policija? Ili dobri i pametni ljudi u apsurdnoj državi koji - šute.

Možda ću jednom opet krenuti kasnije. Možda će me zet zeznuti. Možda mi se neće dati na posao. Možda će tako biti i vama.

Sjetite se onda Nike D. koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme.

Sjetimo se onda Nike D. koja je koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme.
Sjetit ću se onda i svaki puta, Nike D. koja je 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu krenula na vrijeme. Nike kojoj nisam predavala i koju nisam poznavala.

I nije stigla. Kao ni Ivana Hodak.

Po gradu se pale svijeće za Ivanu.

Zapalimo po jednu i za Niku. I za Luku. I za Andriju. I za Stelu koju prije par godina je u Malešnici pregazila hitna koju je vozio vozač koji je bio kriv, ali će u zatvoru provesti tek devet mjeseci. I za tog vozača.

I za sve nas da sljedeći put, možda ipak - ne zakasnimo.

Jer da smo mi stigli na vrijeme, svi mi, možda bi i Nika i Luka i Andrija i Ivana i Stela i svi oni vaši koji su zbog naše šutnje stradali danas bili s nama.

Hamartija. Krivnja bez krivice.

Svi smo mi odgovorni.

Savjest nam nalaže da stignemo na vrijeme.
Savjest nam u posljednje vrijeme kolektivno zakazuje.

Ovo je prvo lančano pismo koje u životu šaljem. Šaljem ga s nadom da ćete suta zapaliti svijeću i za moju savjest. Jer sam ja, Branka D.profesorica hrvatskoga, 6. listopada 2008. u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu zakasnila.

A Nika? Ona je krenula na vrijeme.