ima dana kada mi ne nedostaje tvoja blizina, ni ne osjećam te tada kao samostalno biće od mene odvojeno....
u tim danima ne znam što bih da si i tjelesno mi blizu.... nema čežnje da te taknem, ni želje da te zagrlim.... poljupci su tada smiješni, a stapanje samo suvišna je riječ....
ne želim večerati s tobom, niti u šetnju s rukom u ruci jer nemam ti što reći, nemam te što saslušati....

ima dana kad me neće ni zajednička šutnja.

u tim danima me pusti da sa sobom sama odsanjam moje snove do buđenja bez intervencije izvana, da odmislim moje misli do kraja, da saberem se u netaknutosti, u tišini mog prostora....
u tim danima sakupljam one sitnorasute djeliće sebe intenzitetom naših susreta zagubljene....

i ne treba mi puno.... i često to nisu cijeli dani, već malobrojni sati ili samo minute u kojima iznova se punim osjećanjem sebe tebe da ti se imam čime darovati opet, za neke nove s tobom dane, sate, minute....