Svi naši pokušaji da zavrtimo kotač drugačije nego li je njegov prirodan tok kretanja, završit će razočaranjem. jer nije stvar u svakodnevnim istim radnjama i pokretima, nego u osovini kotača, koja je ipak u našim rukama.

Kad kažemo da smo strpljivi sa sobom, zapravo, govorimo da je Bog u nama strpljiv sa nama..

Kao što reče naš Manu, dolazimo do trenutka kada prevaziđemo svaki vid ponuđene vjere, ponuđene religije, i potražimo njen istinski korijen u nama samima..

Napravila sam jedan osobni test, i potražila fotografije i slike, na ponuđen naziv ALMIGHTY GOD..

I šta dobih?

Skoro sve slike Boga imaju ljudski lik.. Jer je ljudima lakše stvoriti sliku i po njoj vjerovati, nego Ga zamišljati bez-ličnog..

Svaki vid analiziranja, postaje naporan..

I Kreatora se poistovjećuje sa ljudima, jer Ga ljudi iz drugoga aspekta ne žele ili ne mogu vidjeti.. Pa on postaje ranjiv, ljubomoran, a najviše osvetoljubiv..

Pa se klupko sve više povećava, dok na kraju Bog, koji je izvan svega ljudskog, ne završi na nekom pločniku, prezren iz usta čovjeka koji ga okrivljava za sve svoje nedaće...

Da...svijest diktira svoju politiku..Ali ona nametnuta..

I ona podmetnuta..

Kada se odmaknemo od svih stvorenih slika i riječi, dobivamo ovu sliku, naizgled čudnu, ali je i ona u okviru ALMIGHTY...



Gledamo i tražimo Kreatora na krivi način..Želimo Ga toliko silno pronaći, a ne osjećamo njegovu prisutnost u svemu, ne samo kroz naš zamišljeni vidokrug gledanja..

Bog je suptilan, nježan i strpljiv, i dozvoljava naša skretanja, sve u svrhu otkrivanja i sazrijevanja..

Otkrivanja u sebi. sazrijevanja, kad ga ne tražimo nigdje dalje nego u nama samima..

A kroz nas same spoznati Ga u čitavoj prirodi i svakom ljudskom biću...

Zato svaka ponuđena religija postaje naivna..Čak i one najpoznatije.

Ali pružaju bar početnu stepenicu ka duhovnom rastu..

Zato ne treba zastati i prestati se kretati. Začahuriti se u ponuđene aspekte i nikad ne raširiti krila i poletjeti ka beskraju Ljubavi...

Usuđujem se reći da Ga volim u sebi više nego sve naučene i pročitane fraze koje mu izražavaju ljubav.

I usuđujem se reći da me ne smatra manjom od Njega, iako sam nebrojeno puta pokazala svoju nesavršenost..

Baš zato se i okrećem svemu suprotnom što su me naučili o Njemu.. Jer On je vječni rast i vječni razvoj, kojem kraja nema.

Tek kad pomislim da su granice dosegnute, bar malo, on mi se nasmiješi svojom bezgraničnošću.

Od Njega, nikad se umoriti ne mogu.. Od stvorenoga i ograničenog Boga, odavno sam digla ruke...

Ovdje neminovno dolazi razdvajanje na laž i Istinu, ali samo kao putokaz ka još većoj istini...

Na kraju, dodajem ovu pjesmu B.Pastrnaka... To smo mi..To je život, to je naš suptilan Bog, koji nam se daruje svakodnevno, ako smo mu otvoreni...

HAMLET

Žagor stade. Već sam usred bine.
O dovratak naslonjen: ja lovim
U odjeku nekom iz dubine
Šta će biti sa životom ovim.

Na mene je uperen mrak noći
Kroz hiljadu dogleda na osi.
Ave, oče, ako si u moći,
Mimo mene ovu čašu nosi.

Volim tvoju zamisao i ja
I slažem se da me rola vodi.
Al se druga drama sad odvija
I ovog me puta oslobodi.

No redoslijed ima svako dejstvo
I kraj puta neće se izbjeći.
Sam sam, tone sve u farisejstvo.
Proći život – nije polje prijeći.