Piše: Ivica Radoš
ZAGREB - Nakon stradavanja i prometne nesreće, s bolesničke postelje gledam televiziju i tako, slučajno, doznam da “Podravka” i “Trešnjevka” igraju utakmicu za mene. Bio je to trenutak šoka i znak da sam ozbiljno stradala - prisjeća se Anka Slonjšak, državna pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, koja je 1992. kao suvozačica stradala u prometnoj nesreći na Ksaveru u Zagrebu.
Kad joj se dogodila nesreća, bila je na drugoj godini studija ekonomije i igrala za RK Podravku. U koprivnički klub je prešla iz RK Trešnjevka, nakon kup utakmice u proljeće 1991., kad je odigrala utakmicu života. Živjela je i trenirala u Koprivnici i dava puta tjedno putovala na predavanja u Zagreb, kad bi dopuštale prilike. Nažalost, studij i sportsku karijeru Anke Slonjšak zaustavila je prometna nesreća, nakon čega je vrlo brzo postala svjesna da će ostati nepokretna jer je ozlijedila vratnu kralješnicu, četvrti i peti kralješak.
- Prvu godinu za tu dijagnozu dobro sam se oporavljala; mogla sam lagano i sama gurati kolica dlanovima iako nisam mogla pomicati prste. Međutim, zbog puknuća pločica koje su mi bile ugrađene u vrat imala sam drugu operaciju i više nije bilo oporavka. Situacija se pogoršala i nisam mogla koristiti pomagala koja sam do tada koristila: specijalno prilagođenu žlicu i vilicu, specijalno prilagođenu olovku za pisanje - priča Anka Slonjšak. Iako se kroz razgovor s ratnim invalidima u toplicama pripremala na činjenicu da više neće moći
hodati, doživjela je pravi šok kad joj je jedan liječnik izravo rekao da će trajno ostati nepokretna.
- Ne mogu izreći koliko mi je bilo teško kad mi je, nakon operacije, doktor na pomalo grub način rekao da više nikada neću moći hodati i da se jednostavno prilagodim situaciji - prisjeća se Anka Slonjšak. Teško su joj padale sitaucije kad je bila smještena sa starijim osobama. Poslije rehabilitacije i osnovne prilagodbe imala je izbor - ili prihvatiti živjeti život s posljedicama ili prihvatiti stanje invaliditeta kao tragediju i životariti?!
- Život mi se okrenuo preko noći. Godinu dana i više sam se borila sama sa sobom. Međutim, u meni je ostao borbeni i sportski duh i želja za životom je prevladala. U početku je bilo teško priviknuti se na novonastalu situaciju kao i svima drugima - priča Anka Slonjšak.
Druge osobe s invaliditetom su joj, kaže, najviše pomogle da shvatim da se, bez obzira na invaliditet, može živjeti onoliko koliko si čovjek sam organizira život, uz pomoć obitelji i okoline. Iako je za oporavak izuzetno važan duh i karakter osobe, Anki Slonjšak je najviše
pomogla razmjena iskustava s osobama s invaliditetom. Manda Knežević, predsjednica udruge paraplegirača i tetraplegičara, kao stručna osoba također je mnogo pomogla Anki Knežević: pojasnila joj je da može nastaviti s obrazovanjem, završiti fakultet te volontirati i dati svoj maksimum bez obzira na stanje u kojem se nalazi.
Anka Slonjšak prepoznala se, sasvim slučajno, i u slikarstvu te otkrila i taj dar u sebi. Naime, godine 2005. u sklopu Zagrebačkog velesajma održana je radionica na kojoj su bili prisutni slikari ustima i nogama iz Slovenije koji su došli pokazati načinine na koje se to može.
- Imala sam želju potpisati se ustima, jer rukama više nisam mogla. Bila mi je želja da sama mogu obavljati poslove transankcija u banci, gdje je potreban potpis, a ne otisak prsta. To je bila prilika da stavim olovku u usta i da mi pokažu kako se mogu potpisati. Nakon toga sam stavila i kist u usta i probala slikati i na toj radionici shvatila da je to nešto jako zanimljivo i za mene novo. Nekoliko dana poslije, moja prijateljica se udavala a ja sam joj željela pokloniti nešto. Uz pomoć radne terapeutkinje koji mi je držala papir na kartonu naslikala sam vodenim bojama jedan morski pejzaž - priča Anka Slonjšak. Njenom prvom slikom svi su bili oduševljeni, od bližnjih do prijatelja, nakon čega se odlučila oprobati u slikanju. Najprije je crtala olovkom, pa ugljenom u olovci, pa akvarelom. Uzela je i poduku od studenata s Likovne akademije. Do sada je imala tri skupne izložbe, dvije u Zagrebi i jednu u Slunju, a izlagala je i na međunarodnoj izložbi umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Izložba je bila u Lisinskom prošle godine. Njeni motivi uglavnom su mrtva priroda i dalmatinski, morski pejzaži.
Anka Slonjšak je već dvije godine učlanjena u međunarodnu udrugu umjetnika koji slikaju ustima i nogama sa sjedištem u Lihtenštajnu, a hrvatska podružnica je članica te udruge. U međunarodnu udrugu, koja postoji 50 godina, uključeno je 800 slikara iz cijelog svijeta. Na kućne adrese se, naime, šalju razgledince s reprodukcijama njihovih radova, uglavnom za Božić i Uskrs.
- Time se želi pokazati da su to osobe koje ne moraju primati donacije i pomoć nego svojim radom mogu pridonijeti za svoje osobno zbrinjavanje - kaže Anka Slonjšak koja, nakon imenovanja za državnu pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom, i dalje slika, međutim, više nema toliko vremena za slikanje.
Ana Slonjšak imenovana je državnom pravobraniteljcom u lipnju ove godine, budući da je imala preporuke i podršku pojedinaca, saveza i udruga osoba s invaliditetom. Pravobraniteljstvo za osobe s invaliditetom je državna institucija koja je nepristrana i moralna i etički opravdana jer brani i promiče prava osoba s invaliditetom.
- Zakoni i propisi koji se odnose na zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom su dobri, međutim, u primjeni se ne provode, nema sankcioniranja zbog neprovođenja tih zakona. Problemi su različiti, ovisno o specifičnostima osobe s invaliditetom - kaže Anka Slonjšak.
Veliku ulogu u zaštiti osoba s invaliditetom, kako naglašava Anka Slonjšak, odigrala je Jadranka Kosor, ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Potpredsjednica Vlade RH Jadranka Kosor podržala je donošenje zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom i time im na najbolji mogući način pomogla.
Osim toga, ministrica Kosor se založila za potpisivanje i ratificiranje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
- To je važan dokument koji je prošle godine usvojen i ratificiran, a koji je stupio na snagu ove godine u svibnju. Ja sam se kao pravobraniteljica u nekoliko navrata pozivala na Međunarodnu konvenciju i taj je poziv na Konvenciju je doista pomogao nekim osobama - pojašnjava državna pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak.
Naime, zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom i Međunarodna konvencija jako su važni jer, prema statističkim podacima Zavoda za javno zdravstvo, u RH je više od 11 posto građana s invaliditetom.
No, pitanje je koliko osoba je od toga postotka u potpunosti ovisno o drugima, budući da ne postoji točna evidencija.
Prema pilot-projektu Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, u pilot-projekt rada osobnih asistenata s osobama s invaliditetom trenutno je uključeno 338 osoba s najtežim invaliditetom. Riječ je o osobama s tjelesnimm oštećenjima koje u poptunosti ovise o drugima, s tim da preostale sposobnosti mogu koristiti za unaprjeđenje svoga života.
- Ohrabruje da se radi na prijedlogu propisa osiguranja osobnih asistenata tim osobama. Meni je najteži invaliditet što ja doista ne mogu sama popiti čašu vode. Teško je procijeniti tko je osoba s najvećim stupnjem invaliditeta. Ipak, najzahtjevnije situacije u kojima se nađu osobe s invaliditetom su one koje ne mogu samostalno udovoljiti primarnim potrebama, što znači da se ne mogu samostalno hraniti, niti obavljati ostale fiziološke potrebe bez asistencije - zaključila je Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i umjetnica koja se nikad ne predaje.
Ona neizmjerno zahvaljuje svojoj obitelji i asistentima bez čije pomoći njen uspjeh ne bi bio moguć.
Kad joj se dogodila nesreća, bila je na drugoj godini studija ekonomije i igrala za RK Podravku. U koprivnički klub je prešla iz RK Trešnjevka, nakon kup utakmice u proljeće 1991., kad je odigrala utakmicu života. Živjela je i trenirala u Koprivnici i dava puta tjedno putovala na predavanja u Zagreb, kad bi dopuštale prilike. Nažalost, studij i sportsku karijeru Anke Slonjšak zaustavila je prometna nesreća, nakon čega je vrlo brzo postala svjesna da će ostati nepokretna jer je ozlijedila vratnu kralješnicu, četvrti i peti kralješak.
- Prvu godinu za tu dijagnozu dobro sam se oporavljala; mogla sam lagano i sama gurati kolica dlanovima iako nisam mogla pomicati prste. Međutim, zbog puknuća pločica koje su mi bile ugrađene u vrat imala sam drugu operaciju i više nije bilo oporavka. Situacija se pogoršala i nisam mogla koristiti pomagala koja sam do tada koristila: specijalno prilagođenu žlicu i vilicu, specijalno prilagođenu olovku za pisanje - priča Anka Slonjšak. Iako se kroz razgovor s ratnim invalidima u toplicama pripremala na činjenicu da više neće moći
hodati, doživjela je pravi šok kad joj je jedan liječnik izravo rekao da će trajno ostati nepokretna. - Ne mogu izreći koliko mi je bilo teško kad mi je, nakon operacije, doktor na pomalo grub način rekao da više nikada neću moći hodati i da se jednostavno prilagodim situaciji - prisjeća se Anka Slonjšak. Teško su joj padale sitaucije kad je bila smještena sa starijim osobama. Poslije rehabilitacije i osnovne prilagodbe imala je izbor - ili prihvatiti živjeti život s posljedicama ili prihvatiti stanje invaliditeta kao tragediju i životariti?!
- Život mi se okrenuo preko noći. Godinu dana i više sam se borila sama sa sobom. Međutim, u meni je ostao borbeni i sportski duh i želja za životom je prevladala. U početku je bilo teško priviknuti se na novonastalu situaciju kao i svima drugima - priča Anka Slonjšak.
Druge osobe s invaliditetom su joj, kaže, najviše pomogle da shvatim da se, bez obzira na invaliditet, može živjeti onoliko koliko si čovjek sam organizira život, uz pomoć obitelji i okoline. Iako je za oporavak izuzetno važan duh i karakter osobe, Anki Slonjšak je najviše
pomogla razmjena iskustava s osobama s invaliditetom. Manda Knežević, predsjednica udruge paraplegirača i tetraplegičara, kao stručna osoba također je mnogo pomogla Anki Knežević: pojasnila joj je da može nastaviti s obrazovanjem, završiti fakultet te volontirati i dati svoj maksimum bez obzira na stanje u kojem se nalazi. Anka Slonjšak prepoznala se, sasvim slučajno, i u slikarstvu te otkrila i taj dar u sebi. Naime, godine 2005. u sklopu Zagrebačkog velesajma održana je radionica na kojoj su bili prisutni slikari ustima i nogama iz Slovenije koji su došli pokazati načinine na koje se to može.
- Imala sam želju potpisati se ustima, jer rukama više nisam mogla. Bila mi je želja da sama mogu obavljati poslove transankcija u banci, gdje je potreban potpis, a ne otisak prsta. To je bila prilika da stavim olovku u usta i da mi pokažu kako se mogu potpisati. Nakon toga sam stavila i kist u usta i probala slikati i na toj radionici shvatila da je to nešto jako zanimljivo i za mene novo. Nekoliko dana poslije, moja prijateljica se udavala a ja sam joj željela pokloniti nešto. Uz pomoć radne terapeutkinje koji mi je držala papir na kartonu naslikala sam vodenim bojama jedan morski pejzaž - priča Anka Slonjšak. Njenom prvom slikom svi su bili oduševljeni, od bližnjih do prijatelja, nakon čega se odlučila oprobati u slikanju. Najprije je crtala olovkom, pa ugljenom u olovci, pa akvarelom. Uzela je i poduku od studenata s Likovne akademije. Do sada je imala tri skupne izložbe, dvije u Zagrebi i jednu u Slunju, a izlagala je i na međunarodnoj izložbi umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Izložba je bila u Lisinskom prošle godine. Njeni motivi uglavnom su mrtva priroda i dalmatinski, morski pejzaži.
Anka Slonjšak je već dvije godine učlanjena u međunarodnu udrugu umjetnika koji slikaju ustima i nogama sa sjedištem u Lihtenštajnu, a hrvatska podružnica je članica te udruge. U međunarodnu udrugu, koja postoji 50 godina, uključeno je 800 slikara iz cijelog svijeta. Na kućne adrese se, naime, šalju razgledince s reprodukcijama njihovih radova, uglavnom za Božić i Uskrs.
- Time se želi pokazati da su to osobe koje ne moraju primati donacije i pomoć nego svojim radom mogu pridonijeti za svoje osobno zbrinjavanje - kaže Anka Slonjšak koja, nakon imenovanja za državnu pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom, i dalje slika, međutim, više nema toliko vremena za slikanje. Ana Slonjšak imenovana je državnom pravobraniteljcom u lipnju ove godine, budući da je imala preporuke i podršku pojedinaca, saveza i udruga osoba s invaliditetom. Pravobraniteljstvo za osobe s invaliditetom je državna institucija koja je nepristrana i moralna i etički opravdana jer brani i promiče prava osoba s invaliditetom.
- Zakoni i propisi koji se odnose na zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom su dobri, međutim, u primjeni se ne provode, nema sankcioniranja zbog neprovođenja tih zakona. Problemi su različiti, ovisno o specifičnostima osobe s invaliditetom - kaže Anka Slonjšak.
Veliku ulogu u zaštiti osoba s invaliditetom, kako naglašava Anka Slonjšak, odigrala je Jadranka Kosor, ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Potpredsjednica Vlade RH Jadranka Kosor podržala je donošenje zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom i time im na najbolji mogući način pomogla.
Osim toga, ministrica Kosor se založila za potpisivanje i ratificiranje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.
- To je važan dokument koji je prošle godine usvojen i ratificiran, a koji je stupio na snagu ove godine u svibnju. Ja sam se kao pravobraniteljica u nekoliko navrata pozivala na Međunarodnu konvenciju i taj je poziv na Konvenciju je doista pomogao nekim osobama - pojašnjava državna pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak. Naime, zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom i Međunarodna konvencija jako su važni jer, prema statističkim podacima Zavoda za javno zdravstvo, u RH je više od 11 posto građana s invaliditetom.
No, pitanje je koliko osoba je od toga postotka u potpunosti ovisno o drugima, budući da ne postoji točna evidencija.
Prema pilot-projektu Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, u pilot-projekt rada osobnih asistenata s osobama s invaliditetom trenutno je uključeno 338 osoba s najtežim invaliditetom. Riječ je o osobama s tjelesnimm oštećenjima koje u poptunosti ovise o drugima, s tim da preostale sposobnosti mogu koristiti za unaprjeđenje svoga života.
- Ohrabruje da se radi na prijedlogu propisa osiguranja osobnih asistenata tim osobama. Meni je najteži invaliditet što ja doista ne mogu sama popiti čašu vode. Teško je procijeniti tko je osoba s najvećim stupnjem invaliditeta. Ipak, najzahtjevnije situacije u kojima se nađu osobe s invaliditetom su one koje ne mogu samostalno udovoljiti primarnim potrebama, što znači da se ne mogu samostalno hraniti, niti obavljati ostale fiziološke potrebe bez asistencije - zaključila je Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i umjetnica koja se nikad ne predaje.
Ona neizmjerno zahvaljuje svojoj obitelji i asistentima bez čije pomoći njen uspjeh ne bi bio moguć.
 |
 |
| Najčešći problemi - Pristupačnost, arhitektonske i komunikacijske barijere, nedostatak uređenih prilaza u stambene objekte i zgrade javnih ustanova, općenito se smatra jednim od većih problema osoba s invaliditetom. - Nedostatak financijskih sredstava, s obzirom na to da je osobi s invaliditetom potrebno dvostruko više novca za život nego zdravoj osobi  - Često uskraćivanje prava na informaciju o pravima osoba s invaliditetom, posebno u sustavu socijalne skrbi- problem obrazovanja osoba s invaliditetom za zanimanja koja se traže na otvorenom tržištu rada - Problemi osoba s invaliditetom koje žive same, bez bližnje rodbine, ili osoba koje imaju starije roditelje - Nedostatak komunikacijskih pomagala - državna pravobraniteljica često se poziva na Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i Nacionalnu strategiju koje obvezuju da institucije provode propise prema provedbenim mjerama i u zadanim rokovima Državna pravobraniteljica Anka Slonjšak zauzima se za donošenje novih propisa i provedbu postojećih, od kojih je zakon o osobnim asistentima u trenutačnoj izradi nacrta |
bglavac
irida
edin.kecanovic
