VRIJEME LETI

KAO DA JE VRIJEME STALO  

ŽURIM 

NEMAM VREMENA

Je li vrijeme stvarno skraćeno/ubrzano? Moje mišljenje, s kojim se slažem, da nije, da je to opet spin neke pametne svjetske glave.

Zašto mislim tako?

Da je to tako, kako bi onda satovi/ure pokazivali stalno ista 24 sata, jer ako se nešto ubrzalo u svemiru, tko je podesio sve satove svijeta da rade brže u skladu sa „ubrzanim vrmenom“?

Kad žurimo ili imamo puno obaveza onda nam je vrijeme prekratko i jako brzo proleti. Kad smo u fazi isčekivanja onda vrijeme nikako da prođe, kao da je stalo i usporilo....

Mi samo živimo brže, imamo više obaveza, više informacija i interesa.

 

 

 

Oni koji imaju sreće da su zaposleni jure ujutro na posao, prije posla treba odvesti dijete/djecu u jaslice ili vrtić. Na žalost radno vrijeme nije kao nekada, sad se radi OD – DO, kako kaže GAZDA. I kad majka (najčešće) konačno može krenuti kući onda juri po djecu, usput nastoji u nekom shoping centru brzo nešto kupiti, kod kuće juri kroz kuću, kuha, stavlja rublje u perilicu, usput obriše prašinu, kupa djecu, pa na kraju se dohvati pegle i tako negdje iza ponoći stigne i sama do kupaonice. Mrtva umorna , dan je bio prekratak, nije stigla odraditi ono što je trebalo i naravno VRIJEME JE PROLETJELO, (jer je vrijeme ubrzano).

Što se muškog dijela tiče i oni jure od posla do posla, plaće su male pa treba dodatno raditi da se može otplatiti kredit, kupiti i održavati auto koji više nije luksuz nego potreba, pa treba kupiti tv, mobitel, pa plaćati režije....i sve to mora sam zaraditi ako u obitelji radi sam. I naravno da za sve ima premalo vremena – jer je vrijeme tako ubrzano i tako kratko da sve nije moguće u jednom danu odraditi.

I djeca žure, ujutro u vrtić ili školu, na neku slobodnu aktivnost, a tu su crtani (za one manje) pa kompjutori i tableti za one malo veće, pa mobiteli i dok se sa svim tim „igračkama“ zabave VRIJEME PROLETJELO i nisu se stigli ni poigrati sa prijateljima.....  jer je vrijeme prebrzo proletjelo zato što ubrzano.

Oliver Dragojević Balada o ćaćinom satu

Ćaća je jema sat u malom žepu,
Takvoga sata nima više niko;
Iz njeg se vrime razlilo ka mliko,
Ka vino ća je uteklo svon čepu.
Kad bi ćaća zasta da otare čelo
I sat bi sta i mudro bi muča
Nije jema srca da odbroji uru
čoviku ća sidne da umoran ruča.

ćaća je jema sat u malom žepu,
Takvoga sata nima više niko;
Iz njeg se vrime razlilo ka mliko,
Ka vino ća je uteklo svon čepu.
ćaća se moga i bez sata snaći
Po pivcu, maški, po jugu u zraku,
Al more biti, čutija se jači
Sa saton ća je svitlija u mraku.

Pričaju judi starili su skupa,
Sat je bija srce u ćaćinu tilu,
I nije se znalo ća to šuška, lupa
ća to tira naprid vrilu krv kroz žilu.
Sve dok nisu oba ostali bez glasa,
Sve dok nije zemja rekla zadnje slovo,
Još se nije znalo a je puklo, stalo,
Jer na njima sve je bilo još ka novo.

Na ćaćinon satu briše se i gubi
To vrime u zlatu i ti prsti grubi.
To vrime u zlatu taj leut ća kreće,
Na ćaćinon satu vratiti se neće.