Maleni patuljak musava lica, poderanih zelenih hlačica i povelike kape sa natpisom „Dašak proljeća", skočio je sa posljednje stepenice koja odvaja Zemlju Mašte od stvarnosti.

Pomažući napaćenim stanovnicima šume, malene su šumske vile svakodnevno očekivale tog razigranog patuljka, i sad su pjesmom slavile njegovo ime.

Prosipajući  proljetno Veselje svojim zvonolikim smijehom i ljubeći najmanje jaglace Proljetni se Dašak uskoro smjestio u toplo krilo lastavice, koja ga je odvela na put po kraljevstvu kralja snježnog. Tiranija tog kralja bila je nadasve strašna. Trljajući promrzla krila, stari je gavran pričao Proljetnom Dašku o nedaćama životinja.

Slušajući gavranovu otužnu priču, maleni je patuljak ljutito zakretao glavom, nervozno gužvajući kapu. Zatim je upravio malene nožice prema ledenim dvorima. Stigavši pred zidine koje su opasale dvore izvadio je iz džepa veliku praćku i sasvim malen cvijet što ga je bio ubrao u zemlji Mašte. Odapeo je cvijet iz praćke pravo na ledene zidine, nakon čega je dvorac, uz veliku buku propao u zemlju.

U tom su trenutku i sa sunca spale ledene okove, i ono je prve tople poljupce odaslalo na vrbe kraj puta. Maleni su šafrani znatiželjno podigli glavice, a šumom se prosuo božanstveni miris.

I dok je gavran grijao promrzla krila na suncu, malena se vjeverica već žustro prepirala sa zelenom žabicom oko stručka šumskih jagoda. Žuti leptiri sa crnim točkama ispijali su posljednje kapi slatkog napitka iz čašice žutog tulipana, slušajući ponešto kričavu pjesmu mladog slavuja.

Popevši se po lancu čvrstog bršljana do vrha stoljetne lipe, Dašak Proljeća, taj mališ musava lica započeo je plesti krunu od najljepših sunovrata za Valentinu-Princezu proljeća kojoj nikad ne bi priznao koliko je zaljubljen u njezine oči boje neba…