U gustoj, mirisnoj  tišini ljetne  noći , što spušta se  nježno   i prođe treperavo lako kroz ona  tajna,  nevidljiva vrata... tamo negdje na dalekom horizontu gdje nebo se s oceanom spaja, gdje usnama svojim vrh planina poljubi nekih, a prsti njeni koprenu svoju polegnu na  rascvale grane i cvjetna polja, da bi se zatim uz dašak vjetra uvukla  u postelju našu, dajući znak zvjezdama gore da otvore oči ...u takvoj noći uz šeretski mjesečev smiješak   zatvorim oči i puštam da ona me  na svojim krilima  nosi....nosi..

Razum se tada sasvim umiri. 

Kao na zapovijed utihne odjednom i prepusti srcu žezlo svoje, da me povede laganim ritmom valcera nekog, u svijet tako blizu, a često  miljama dalek, u onaj mene same.

I cijeli mi se život poput usporenog filma vrati.

Jedna za drugom smjenjuju se slike...

I gle!

Odjednom sve ono davno druge konture i boje  poprima.

Što malo, naizgled siromašno, nezgrapno bijaše, najednom mi ogromno, prekrasno biva... gdje mračno i sivo je bilo , sad svijetle, tople  nijasne ima.

O Bože, koliko si velik, pomislim tada.

Duboko u meni osjećam...savršen mir vlada.