PUTNIČE MOJ
Dok umoran sjediš
na panju kraj puta,
a pogled ti nekud
daljinom odluta,
zatvori oči, oslušni srce.
To nije kraj
već staza od sutra.
S kistom u ruci
i ruksakom boja
oboji stazu života,
što jučer siva je bila,
sad nebo plavom,
prožetu zlatnom,
ko zrakama sunca.
I idi, putniče moj...
Ni vjetar , ni kiša,
ne mogu ti ništa
na putu tvom.
Jer plava je boja oka
kojim te pratim,
a zlatna ,
toplina kojom te grijem.
Idi , putniče moj.....
Ne brini što ne znaš
kuda te vodi
neravan, prašnjav put.
Kroz dane samoće i tuge
ja tu sam ,
još uvijek uz tebe,
ništa se neboj.
Idi , kroči smjelo, putniče moj....
Život,
kojega živiš,
obojaj bojom duge,
jer samo je jedan
i samo tvoj.
Idi, ne stani, putniče moj.
Taj putnik bila sam ja,,,još samo sjeme moga nika "ljubičica" , koje se smjestilo uz panj kraj puta , a ta staza i taj panj dio su ovog plavog Magicusa portala. Tu sam zalutala umorna i obremenjena, sa pogledom u daljinu koja je maglom bila ovijena te ju nisam jasno vidjela niti mogla naslutiti kuda me ona vodi....tu stazu od sutra kojom sam tada zakoračila. Moje je sjeme bujalo u utrobi portala, raslo i provirilo glavu među redove onih koji su se tu našli prije mene. Putujući njegovim stazama korak po korak oslobađala sam se svog bremena, ostavljajući mjesto i čežnji..i tugi..i sjeti..i sreći...Tu sam se tražila, lutala, previrala, sanjala svoje snove, letjela prostranstvima poput ptice, padala...ali konstantno i neumoljivo rasla. Bio je to moj izvor iz kojeg sam riječi doživjavala kao slatke ljetne sokove pijući iz čaše portala lagano i na slamčicu sve njegove hranjive sastojke .Iako se već dugo nisam javljala i moje su noge krenule nekim drugim putevima, ne mogu a da se ne zahvalim 3M i svim ostalima na Magicusu s kojima sam se ovdje družila. Kroz Vas , kao i kroz svoju pisanu riječ bilo u obliku članka ili komentara upoznala sam sebe samu, približila se i ponirala u najskrovitiji dio mene. Bilo je to moje more kroz kojeg sam plovila pračena burom, ali i bonazzom. Bila je i moja uvala, oaza mira i spokojstva kada mi je bilo neophodno potrebno. I dom moj je bio onda kada je onaj stvarni bio stotinama milja udaljen. U kratko rečeno, jedno vrijeme koje će se uvijek pamtiti gdje god se nalazila i kad mi pamćenje jednog dana bude otkazalo poslušnost, ovdje ću naći moj dnevnik, spomenar jednog vremena .Pa iaoko neću čuti šuštanje požutjelih stranica već zvuk skrolanja miša , bit ću ipak sretna i poput djeteta sva u čuđenju o tomu što sam sve pisala i komentirala, o čemu sam sanjala, čemu se nadala...s kim sam tugu i sreću jednako dijelila. Ako svakoj napisnoj riječi dodamo boju, zar se neće stvoriti duga ?
I tada slijedi:
Idi, ne stani, putniče moj..
Sretan rođendan Magicus , stazo i putniče istovremeno!
Pozdrav
ljubičica