DAROVI I DARIVANJE

 

Kad dobiješ dar na neki si način odmah dužan u nekoj ga prilici vratiti. I nije uvijek lako odabrati dar i nisi uvijek sretan primljenim darom.

Ja ću se vratiti u l991/92 godinu, godinu straha, tuge i gubitaka. I spomenut ću dva dara.

Kad sam odlazila l991. iz svoje kuće ne znajući hoću li je ikad više vidjeti, Gordana/Goca mi je dala maleni novčanik, onaj za sitne novce, u njemu nekoliko DEM maraka. Kaže da mi se nađe, više nema ali je od srca.

I od svih darova primljenih tokom života taj izdvajam kao najdraži jer je njime izbrisana sva razlika tko je tko, a ostali smo samo ljudi koji se poštuju.

 

 

1992. godina, teška, puna straha, granate i dalje padaju na grad, ljudi se tiskaju pred ulazom u matični ured u nadi da će dobiti domovnicu. I ne stigneš vidjeti lice čovjeka, tek ruku koja ti pruža kakav papir.

I onda čujem tihi glas žene koja moli da pogledam može li ipak dobiti domovnicu, jer bez nje dalje ne može zadržati ni radno mjesto. Pogledam njezinu zamolbu i vidim tek ime Savinka i pogledam ženu i vidim školsku kolegicu. Istina iz A razreda, ali znamo se. Kažem joj da pričeka, odem u suteren gdje je čelični ormar sa karticama državljana i naravno nađem i nju i njezine roditelje i djedove. I dadem joj domovnicu, a ona zaplače, jer je do sada odbijena više puta, a eto u ovom kraju njezini preci žive više od 300 godina.

Makar sam do tada dala puno poklona, puno ljudi uistinu razveselila, ovaj sam poklon (iako je to moj posao) doživjela kao najveću sreću darivanja nekome.

I moja školska kolegica je zadržala radno mjesto i svaki me put pri susretu nagrdila jednim posebnim smješkom sreće i zahvalnosti. A nije trebalo puno, samo raditi svoj posao i poštovati stranku pred sobom.

Toliko o darivanju! I dalje volim primiti kakav dar i dalje volim dati dar, ali ova dva su mi nekako uklesana u srce jer su oba bila od srca.

 Ps.

potajno se nadam KNJIZI SINKRONICITETA

 

Hvala:)))