Dobitnik Nobelove nagrade Sir Francis Crick iznosi teoriju da je život na Zemlji u dalekoj prošlosti zasijala neka napredna civilizacija, teoriju koja sa zove Upravljana panspermija

 

Što je upravljana panspermija?

Prošlo je više od tri desetljeća otkako je Eric von Daniken objavio svoje prve bestselere. U prve tri knjige iz serijala neumorno je i s entuzijazmom istraživao arheološke i kul­turalne povijesne zapise drevnih svjetskih kultura, pokuša­vajući pokazati da su naš planet posjetili »drevni astrona­uti«. Njegove kontroverzne ideje i fascinantni podaci o taj­novitoj prošlosti našeg planeta koje je predstavio postigli su neviđeni uspjeh. U stvari, postao je najpopularniji pisac publicistike svih vremena.

Slijedom toga, i s obzirom na zasluge g. von Danikena za ukazivanje na enigme ljudske povijesti, u pro­šlih dvadeset godina nekoliko je eminentnih znan­stvenika na tom području objavilo neke vrlo važne znanstvene radove. Dobitnik Nobelove nagrade Sir Francis Crick i astronom Sir Fred Hoyle predstavili su svoje teorije o porijeklu života u početkom 1980-ih. Njihove knjige nikada nisu doprle do svijesti javnosti ona­ko kako je to uspjelo Danikenovoj »Chariots of the Gods«, i rijetko ih se spominje u literaturi o »drevnim astronau­tima«. Pa ipak, njihova djela zaslužuju da ih se nanovo vrednuje te ih se preporuča kao literatura svakom ozbiljnijem proučavatelju kozmologije, NLO-a i evolucije. Crick je pre­dložio da je život na Zemlji u dalekoj prošlosti zasijala neka napredna civilizacija, teoriju koja se zove Upravljana pan­spermija (panspermija znači »svuda sjeme«; op. prev.):

Pretpostavit ćemo da se na nekom dalekom planetu, prije ot­prilike četiri milijarde godina, razvio oblik višeg bića koje je, poput nas samih, otkrilo znanost i tehnologiju te ih dovelo na stupanj koji je daleko iznad onoga što smo mi dosegli... .(Life Itself, Francis Crick, 1981., str. 117)

Ovakva se izjava za čovjeka koji je priznat kao suotkrivač strukture molekule DNK može činiti golemim odmakom od mainstreama, međutim Crick je ovoj temi najvećim di­jelom prilazio na rigorozan, znanstven način. On nije istra­živao povijesne misterije nego različite znanstvene teme, uključujući prirodu DNK i RNK, kao i ono što se tada znalo o vremenu nastanka života na Zemlji. »Najraniji tragovi života koje danas možemo prepoznati vezani su za stijene stare oko 3,6 milijardi godina... međutim sami fosilni zapisi, oblikovani od jednostavnih životinja čiji su se tvrdi dijelovi očuvali, stari su 0,6 milijardi godina.« (Life Itself, str. 108)

Crick je u svojoj knjizi istaknuo da je za razvoj najjedno­stavnijih, jednostaničnih organizama trebalo proteći oko 1,6 milijardi godina. Za sljedeći skok u složenosti, onaj do višestaničnih organizama, trebalo je gotovo još dvije milijarde godina. Sisavci su stupili na scenu prije otprili­ke 200 milijuna godina, kada je došlo do kvantnog sko­ka u složenosti. Čini se da je proces biološkog razvoja na Zemlji kontraintuitivan. Očekivali bismo da je za razvitak najjednostavnijih životnih oblika trebalo manje vremena, a za razvoj najsloženijih organizama mnogo više vremena, međutim sisavci su se razvili za samo djelić vremena koje je bilo potrebno za razvitak najranijih i najjednostavnijih organizama.

 

Zbunjujuća jednoobraznost života na Zemlji

Moramo imati na umu daje njegova knjiga objavljena pri­je više od dvadeset godina, desetljećima prije nego što je Projekt ljudskog genoma dovršio dekodiranje nacrta DNK. Pa ipak, jedan od glavnih misterija koji je tada mučio Cricka bio je »tako zapanjujući stupanj jednoobraznosti koji je samo prije četrdeset godina bio gotovo sasvim neočekivan.« (Life Itself, str. 10) Aludirao je na otkrića koja su pokazala da sva živa bića za prijenos genetskih informacija koriste jednaki četveroslovni DNK jezik. To je ukazivalo na mogu­ćnost da je sav život na Zemlji potekao iz jedne vrlo primi­tivne populacije koja je razvila pojedinačni genetski kod. U to vrijeme smatralo se logičnim da je broj ljudskih gena, kao i broj gena kod viših životinja, veći od broja gena kod nižih biljnih i životinjskih vrsta. K tomu, pretpostavljalo se da su se ljudi razvili iz velikih majmuna, međutim ni­tko nije posebno istaknuo čimpanze. Obje pretpostavke bile su zasnovane na darvinističkom stanovištu. Međutim, Projekt ljudskog genoma (golemi međunarodni znanstveni projekt sa svrhom popisivanja svih ljudskih gena, završen 2000. godine; op. prev.) i druga novija istraživanja pokazali su da su ta predviđanja bila netočna. Ispostavilo se da je broj ljudskih gena manji od genoma riže i samo dvostruko veći od broja gena kod crva oblica. Također, 98,8% DNK Homo sapiensa identično je DNK-u čimpanze. Ti rezultati iznenadili su i zbunili mainstream znanstvenike. Projekt ljudskog genoma jest potvrdio da je cjelokupan život tijesno povezan na genetskoj razini, te biološki su­stav na Zemlji s pravom možemo zvati »genetsko stablo života«. Crick je na ono što to otkriće povlači za sobom aludirao u sljedećoj izjavi: »Vidimo, dakle, da je jedan pristup porijeklu života taj da pokušamo zamisliti kako je došlo do te izvan­redne jednoobraznosti.« (Life Itself, str. 47) Pitanje je kako je pradavna Zemlja iz kemijske juhe koja je po­stojala   milijardama   godina   prije nasumično sintetizirala prve nukle-inske kiseline odnosno proteine? Može se steći dojam da nedavna ge­netska otkrića podupiru darvinizam, teoriju da je život na Zemlji nastao pukom slučajnošću. Na prvi pogled čini se da sama jednoobraznost koju pokazuje genetski kod govori u prilog tezi da se život samostalno razvio na ovom planetu. Međutim, to nije nužno tako; scenarij je pro­blematičan. Kao prvo, ako je priroda djelovala putem dugog niza nasu-mičnih događaja koji su naposljetku doveli do određenog »klika« i proizveli jednostavne jednostanične organizme, zašto nije došlo do niza takvih nasumičnih kombinacija koje bi, umjesto je­dnog   jedinog   ge­netskog stabla koje se grana, rezultirale brojnim kodovima DNK?

Može se tvrditi da sama jednoobra­znost genetskog je­zika implicira da je taj proces bio una­prijed testiran i do­vršen na nekom dru­gom planetu i zatim prenesen na Zemlju. Jednoobrazni uspjeh života na našem pla­netu bi, čini se, indicirao da je u postupak bio uključen visok stupanj inteligencije i biološkog inženjerstva,jertko-god ga je proveo -položio je sve na jednu kartu, na jedan jedini genetski put kao na sigurnu stvar. Potpuno nasumi-čan proces morao bi proizvesti barem nekoliko genetskih linija s različitim bazama i jezicima kako bi se osiguralo da će jedna od njih uspjeti.

Crick je kasnije postavio sljedeće pitanje:

»Možemo li iznaći bilo kakve uvjerljive dokaze koji bi mogli poduprijeti ili osporiti Upravljanu panspermiju? Jedina mo­guća linija dokaza sadržana je u organizmima koje imamo danas. Usprkos velikoj raznolikosti molekula i kemijskih re­akcija koje je evolucija proizvela, određene značajke su, čini se, zajedničke svim živim bićima. Mo­žemo početi povezivati obiteljska sta­bla određenih molekula - molekula transportne RNK, na primjer - ...jedne značajke koja je toliko nepromjenjiva da odmah privlači našu pozornost. To je genetski kod...

To ne bi bilo iznenađujuće kada bi postojao očigledni strukturalni razlog za određene pojedinosti genetskog koda; kada bi određene aminokiseline nužno morale ići zajedno s nekim ko-donimajerse, na primjer, njihovi obli­ci dobro slažu. To se čini sasvim nevje­rojatnim... da su sve pojedinosti koda određene čisto kemijskim razlozima... Čovjek je donekle iznenađen što se nije pojavilo više inačica genetskog koda.« (Life Itself, str. 142-143)

Kasnije je sažeo svoje tumačenje dokaza: »Činjenica daje kod tako je­dnoobrazan pruža stanovitu potpo~ Upravljanoj panspermiji.«(Lfe Itself, str. 143) Crick je također upozorio na kemijski element molibden kojeg više ima u živim bićima nego u stijenama, kao još jedan argument u korist izvanzemaljske interven­cije. Snažniji dokazi koji podupiru Upravljanu panspermiju došli su iz fosilnih zapisa. Prema Cricku, njegova teorija pretpostavlja da su se mikroorganizmi morali pojaviti iznenada, »bez bilo kakvih dokaza o prebiotičkim sustavima (sustavi koji su postojali prije nastanka života, op. prev.), odnosno vrlo pri­mitivnim organizmima.«-(Life Itself, str. 144) To je u stvari ono što nam po­kazuju fosilni zapisi i što bismo očekivali da je neka napredna civilizacija iznenad" odlučila kako je vrijeme da »zasije« život na Zemlji.

 

Otkriće građevnih blokova života u svemiru

Upravljana panspermija pruža nam bolje objašnjenje za praznine u fosilnim zapisima budući da su »nedostajuće karike« mogle postojati isključivo na planetu »pošiljate­lju«, a nikako ne na Zemlji. Problem »nedostajuće karike« u stvari je bio koban za darvinizam. Crick je potegnuo još jedno vrlo dobro pitanje: o iznenadnoj pojavi jedne vrste modrozelene alge u vrlo ranom razdoblju razvoja života na Zemlji. Mainstream evolucionistima problem je objasniti kako je ta primitivna biljka tako brzo evoluirala do potpuno razvijene razine. To bi sugeriralo da je biljka prošla kroz raniju evoluciju na planetu sličnom Zemlji, te da ju je na Zemlju prenijela tehnološki napredna civili­zacija.

Crickova teorija mogla bi objasniti i naglu pojavu biljaka cvjetnica (kritosjemenjače) te manjak prijelaznih vrsta u fosilnim zapisima između primitivnih golosjemenjača i kritosjemenjača. Darvvin je tu prazninu nazivao »gadnim problemom«. Iz gore navedenog možemo vidjeti da me­hanizmi Upravljane panspermije udovoljavaju nekim osnovnim znanstvenim kriterijima u nekoliko pogleda; dostupni dokazi u skladu su s njezinim pretpostavkama i čini se da neke pojave objašnjava bolje od trenutno pri­hvaćenih teorija.

Mnogo snažniji dokazi koji podupiru tu teoriju zapravo su prikupljeni posljednjih godina, dugo nakon stoje knji­ga objavljena pa ih Crick nije mogao uvrstiti u svoje argu­mente. Mainstream znanstvenici dugo su vjerovali (neki i dalje vjeruju) da život ne bi mogao preživjeti teške uvjete dalekog svemira jer je u njemu ili prevruće ili prehladno. Međutim, to mišljenje osporilo je više novijih otkrića. Dana 20. prosinca 2001. godine NASA je objavila da je njezin istraživački tim otkrio šećer (molekule karbohidrata) i srodne organske spojeve na dva meteorita. To je pružilo prvi čvrsti fizički dokaz da je još jedan fundamen­talni građevni blok života na Zemlji mogao doći iz dalekog svemira. Ujedno, bilo je to upozorenje da postoji mogućnost da je život na­stao na drugim planetima. Spojevi zasnovani na ugljiku i ami-nokiseline kao, na primjer, karbo-ksilna kiselina i ranije su pronalaženi na meteoritima, međutim ovo je bilo prvi put da su identificirani ugljiko-hidrati. Pretpostavku da život ne bi mogao preživjeti u ekstremnim svemirskim uvjetima pobio je i povratak je­dnog svemirskog modula s Mjeseca. Kada se modul vra­tio na Zemlju, na letjelici je pronađena jedna vrsta bakte­rije streptokoka; preživjela je na mjesečevoj površini više od godinu dana! Dakle, život se prilagodio ekstremnim uvjetima u svemiru, što također podupire teoriju da se razvio negdje drugdje i putovao svemirom.

 

Nastanak astrobiologije i egzobiologije

Teorija Upravljane panspermije očigledno pretpostavlja da život postoji i drugdje u svemiru, u stvari, kaže daje na­stao negdje drugdje te bio deponiran ovamo, i stoga su ta otkrića vrlo važna. Okrenimo se sada Hovlovoj knjizi'Oblak života: Porijeklo života u svemiru' (Lifecloud: The Origin of LifeintheUniverse), u kojoj nalazimo jednostavniju inačicu Crickove teorije, jednostavno nazvane Panspermija. Poput biologa, ni astronom nije smatrao da dokazi podupiru tezu da je život nastao na Zemlji, putem darvinističkih meha­nizama, nego daje nastao u svemiru; Hoyle je pretposta­vljao da su fundamentalne molekule stigle na kometima ili da su bile »doplovile« na Zemlju na svjetlosnim valovi­ma bez pomoći neke izvanzemaljske civilizacije. Pokojni je astronom podastro obilje astronomskih poda­taka koji podupiru zamisao da život nije imao dovoljno vremena da se razvije na Zemlji te da se najvjerojatnije razvio u svemiru. Godine 2002. internetski portal Space. com je izvijestio: »kontroverzno prošlogodišnje otkriće mikroba visoko u Zemljinoj atmosferi i pomisao da su tamo stigli iz svemira ovog su tjedna dobili potporu još jedne skupine znanstvenika.« Hovlov suautor i supredla-gatelj teorije o panspermiji, Chandra VVickramasinghe, prvi je proučavao te organizme i tvrdio je za njih da sva­kodnevno s kišom padaju na Zemlju. Jasno je da sva ta nedavna otkrića podupiru teoriju o panspermiji, bila ona upravljana ili ne. Većina vodećih istraživača danas uvelike prihvaćaju ideju da je život mogao putovati između planeta ukopan u stijenama ili izbačen u sudarima asteroida ili kometa. Znanosti astro­biologije i egzobiologije još su u povojima, međutim ipak nam pokazuju da život »tamo vani« postoji te da je vrlo otporan!"

Ovim dvjema teorijama o panspermiji obuhvatili smo začetne formulacije valjane znanstvene teorije o kozmi­čkom porijeklu života na Zemlji. Kao stoje autor pokazao u svojim prijašnjim člancima, imamo obilje povijesnih enigmi koje upozoravaju na »nedostajuće kari­ke« u arheološkim i agrikulturalnim zapisima što bacaju sjenu na teorije mainstream antropologa i povjesni­čara. Čini se da se u razvoj Zemlje umiješala izvanzemaljska civilizaci­ja; te preko niza presađivanja, usa-đivanja i genetskih umetaka pokre­nula, mijenjala i kontrolirala tijek biološkog i kulturalnog života. U stvari, sve drevne civilizacije imaju predaje o vremenu kada su se »bogovi« spustili na Zemlju te primitivnom čovječanstvu donijeli darove agrikulture, oruđa i zakona. Dakle, i naši kulturalni podaci podupiru teoriju Upravlja­ne panspermije, jednako kao i tajanstveni artefakti kojih su prepuni Egipat, Meksiko i Peru. Nadalje, nepobitan argument je naš vlastiti razvoj kao vrste duž tehničkih smjerova koji nas je doveo do usvajanja dvojničkih te­hnologija istraživanja svemira i genetskog inženjerstva. Kako da objasnimo našu 98,5 postotnu genetsku identi­čnost s čimpanzama kada naši astronauti putuju svemi­rom, a čimpanze se još uvijek ljuljaju po granama? Sve to ide dalje kada naši genetičari umeću genetski materijal iz bakterija u gene kukuruza kako bi proizveli nove hibri­dne vrste.

Znači to možemo objasniti na sljedeći način: naslijedili smo gene od napredne vrste koja je zasijala život na ovom planetu te genetskim inženjerstvom oblikovala našu vrstu »na svoju sliku«. Mi rekapituliramo to genetsko naslijeđe.