Ovo nije moj tekst, ovo je kopirano sa bloga "Preko ruba znanosti" a pisao ga je Krešimir Mišak. Zamislimo sad na trenutak da je Zemlja doista šuplja. Kad bismo to i sa sigurnošću znali – nitko nam ne bi povjerovao. Jer svi znaju da nije šuplja. Takva „kretenska“ zamisao jednostavno ne može biti prihvaćena zaozbiljno. Ali, što ako ipak …? Hm, nakon one samouvjerenosti po pitanju ravne Zemlje, više se ni u što ne usuđujem pouzdati. A evo događaja koji je bio povod za gimnastiku. Povod je već spomenuti Brooks. Agnew, koji je bio pripadnik američkog zrakoplovstva od 1973. godine. U kasnijoj civilnoj karijeri radio je na sustavima radarskog ispitivanja zemljine površine koji se koriste za istraživanja nafte. Diplomirao je kemiju na Sveučilištu Tennessee. Magistrirao je statistiku, a doktorat ima iz fizike. Autor je mnoštva knjiga, tehničkih dokumenata i seminara koji se bave preciznim mjerenjima i istraživanjima Zemlje te detaljno prati nove spoznaje iz seizmologije i proučava promjene vremenskih prilika. Taj Agnew već koju godinu najavljuje veliku brodsku ekspediciju koju planira provesti na području Arktičkog kruga. U projekt se trenutno uključio hollywoodski producent, a okupili su se i razni sponzori. Planira se snimiti film tijekom putovanja, a sve bi se prenosilo uživo putem satelita. Agnew je jedan od zastupnika teorije o šupljoj Zemlji. To je i razlog pokretanja ekspedicije. On smatra kako novi znanstveni podaci dodatno podižu kredibilitet teorije o prirodnim šupljinama na zemljinim polovima. Naglasio je kako planira otići duboko unutar Arktičkog kruga, a jedinstveni nuklearni ledolomac treba osigurati brodska tvrtka iz Murmanska u Rusiji odakle putovanje i počinje. Ekspedicija je bila planirana još u kolovozu 2008. godine, no bilo je problema s rezervacijom ledolomca jer je to jedini brod na planetu koji može podnijeti takvo naporno putovanje. Ostali brodovi u takvoj kategoriji uglavnom nemaju dovoljno goriva da dođu do zamišljene pozicije i da tamo provedu tjedan dana tijekom kojih će se provoditi razna mjerenja. Postoji opasnost da posada ostane zarobljena u ledu, a u tom slučaju trebalo bi čekati godinu dana na povratak.Onoga trenutka kada nuklearni ledolomac isplovi iz luke u Murmansku više nema povratka. Sve namirnice i oprema bit će utovarene na ledolomac. Nema dodatnih brodova s namirnicama niti brodova za spašavanje. Putovanje neće biti lako jer će posada biti suočena s dubokim morem, niskim temperaturama i ledenjacima. Agnew je proučavao glasine o antologijskim putovanjima admirala Richarda E. Byrda, koji je bio jedan od utemeljitelja modernih istraživanja polarnih regija. 1926. organizirao je privatnu zračnu ekspediciju iznad Arktika. Byrd je tvrdio da je uspješno preletio iznad Sjevernog pola. Za isti poduhvat nagrađen je medaljom časti. Južni pol je nadletio 1929. godine. Kasnijih godina pojavile su se određene sumnje u uspjeh Byrdovih putovanja. Među istraživačima šuplje Zemlji već više desetljeća kruže glasine kako je Byrd tijekom svojih polarnih letova došao do dokaza o pukotinama. Navodni tajni dnevnik govori o njegovom putovanju kroz polarnu šupljinu gdje je naišao na skriveni grad, stanovnike i čudne životinje. Došlo je i do nagađanja da NLO-i nisu izvanzemaljske prirode, već da možda potječu iz unutrašnjosti Zemlje gdje se skrivaju tajanstvene civilizacije. Agnew smatra kako će ga samo dobri proračuni dovesti do pravog mjesta gdje možda postoje pukotine u zemljinoj kori. Pukotinu možda neće biti lako detektirati zbog ulijevanja oceana. Treba izbjeći situaciju u kojoj bi nuklearni ledolomac od 23000 tona i sa 75000 konjskih snaga uplovio u pukotinu. Cilj je ploviti u blizini tog područja, a onda bi se mogle izvoditi dnevni izleti s manjim brodom i helikopterom. Tako bi se pokrio veliki dio teritorija u kratkom vremenu. Sva ispitivanja pratit će žiroskop na brodu. Agnew naglašava da ipak ne očekuje radikalna otkrića poput tropskih biljaka i egzotičnih životinja kao što piše u navodnom dnevniku admirala Byrda. Kako se ekspedicija bude približavala planiranom području, on će raditi na ažuriranju hipoteza o šupljoj Zemlji. Sve to usporediti će se s egzotičnim informacijama koje su dobivene pomoću tehnika gledanja na daljinu. Satelitske fotografije polova uglavnom su pokrivene gustim slojem oblaka. Jedini način da se polarna područja detaljno istraže je zrakoplovni let na visini ispod 1200 metara što je navodno napravio i admiral Byrd. U današnje vrijeme ne može se pronaći pilot za takav poduhvat pa je pristup morskim putem jedini način. Ukoliko se dokaže teorija o šupljoj Zemlji, dr. Agnew kaže kako će otkriće donijeti novi pogled i na fenomen NLO-a. On je pobornik izvanzemaljske hipoteze i smatra kako NLO-i moraju imati bazu na Zemlji tijekom njihovih posjeta, a da bi njihova baza mogla bi biti smještena u šupljoj Zemlji. Što se tiče samog admirala Byrda, podatke o njegovoj vojnoj ekspediciji na Antarktik imate na Wikipediji. Nikad nije odgovoreno na pitanje čemu je služila ta silna vojna sila i zašto se tako naglo morala vratiti. Da ne morate odmah na wikipediju, evo tog odlomka: „The fourth culminating expedition, Operation Highjump, was the largest Antarctic expedition to date. In 1946, US Navy Secretary James Forrestal assembled a huge amphibious naval force for an Antarctic Expedition expected to last six to eight months. Besides the flagship Mount Olympus and the aircraft carrier Philippine Sea, there were thirteen US Navy support ships, six helicopters, six flying boats, two seaplane tenders and fifteen other aircraft. The total number of personnel involved was over 4,000. The armada arrived in the Ross Sea on December 31, 1946, and made aerial explorations of an area half the size of the United States, recording ten new mountain ranges. The major area covered was the eastern coastline of Antarctica from 150 degrees east to the Greenwich meridian. The expedition was terminated abruptly at the end of February 1947, six months early, the entire remaining armada returning immediately to the United States. The only explanation ever given for the early termination of the mission was provided in an interview granted to Lee van Atta of International News Services aboard the support shipMount Olympus on the high seas and published in the Chilean newspaper El Mercurio on Wednesday 5 March 1947. The following extracts show the abstract manner in which the admiral was thinking and may explain why conspiracy theorists specializing in alleged Aryan or Nazi activities in Antarctica have speculated extensively about this mission: “Admiral Richard E Byrd warned today of the necessity for the United States to adopt protective measures against the possibility of an invasion of the country by hostile aircraft proceeding from the polar regions. The admiral said: “I do not want to scare anybody but the bitter reality is that in the event of a new war the United States will be attacked by aircraft flying in from over one or both poles.” On the subject of the recently terminated expedition, Byrd said that “the most important of the observations and discoveries made was the of the present potential situation as it relates to the security of the United States…I can do no more than warn my countrymen very forcibly that the time has passed when we could take refuge in complete isolation and rest in confidence in the guarantee of security which distance, the oceans and the poles provide. The admiral warned of the necessity to “remain in a state of alert and watchfulness”. He said that he “realized perhaps better than any other person the significance of the scientific discoveries made in these explorations because I can make comparisons” (i.e. between now and when he was in Antarctica pre-war). We are abandoning the region after making important geographical discoveries.” Dakle, je li Zemlja šuplja? Neki istraživači smatraju da u Zemljinoj unutrašnjosti postoje golema područja u kojima žive visokorazvijene civilitacije. I to čak u dvije razine – unutar kore i unutar same Zemlje, dakle unutar šupljeg središta. Jules Verne, prema nekim istraživačima – visoki inicijat raznih tajnih društava poput Teozofskog društva, Reda zlatne zore i Reda vitezova Orijenta – je znao više nego što je bilo dopušteno znati javnosti. Zato je roman o putu u središte Zemlje, prema njima, jednako blizak isitini kao i mnoge druge njegove ideje koje su se već pokazale „proročanskima“. (Recimo, Verne je pisaoda su Marsova ima dva mjeseca prije nego što su 1877. službeno otkriveni). Stoga ni Put u središte Zemlje ne bi bio u potpunosti izmišljen. Mentalne gimnastike radi, zapitajmo se: postoje li čvrsti dokazi da Zemlja NIJE šuplja? Ljudi su bušili najdublje tek nekoliko kilometara u Zemlju. Ostalo je, dakle, nagađanje. Nitko točno ne zna što se nalazi na većim dubinama. Evo, stoga, jednog razmišljanja koje bi išlo u prilog tome da je Zemlja šuplja: Sama vrtnja planeta proizvodi centrifugalnu silu koja materiju izbacuje prema van, poput perilice za rublje, u kojoj se rublje vrti oko šupljine u središtu. Kada je planet bio u svom rastaljenom stanju i vrtio se hladeći se, kako je moguće da je postao čvrst sve do svoje jezgre? To se, kako se čini, protivi zakonima centrifugalne sile, zar ne? Tvrdnje o otvorima u polovima u tom slučaju također imaju smisla jer bi jaka centrifugalna sila u razdoblju formiranja planeta na tim područjima bila puno manja. Zagovornici teorije sugeriraju da se na oko 70 do 75 stupnjeva sjeverne i južne geografske širine Zemljina kora počinje svijati u polarne otvore. Prelazak je toliko postupan da oni koji su ulaziili unutra nisu imali pojma da ulaze u unutrašnjost Zemlje. Procjenjivalo se da su otvori promjera 2250 km te da se oko njih nalazi magnetski prsten. Ulazi su većinom vremena pokriveni oblacima, a pristup zračnom prostoru iznad njih je, kažu, zakonom zabranjen. Što imaju za reći o navodnom otkriću polova? Kad su istraživači u potrazi za Sjevernim i Južnim polom stigli do spomenutog magnetskog prstena, njihovu su kompasi pokazivali ravno prema dolje pa su mislili da su na Polu. No nisu bili – nalazili su se na magnetskom prstenu koji okružuje polove. Zagovornici šuplje Zemlje sugerirali su da vanjska kora seže do dubne od otprilike 1300 kilometara te da je iza toga planet šupalj. Ljudi unutar planeta žive na istom tom komadu kore, ali su im glave okrenute prema unutra. Oni neće otpasti, na sličan način kao što ne otpadnu niti stanovnici Austalije, iako se nalaze na suprotnoj strani površine. Stanovnike unutrašnjosti uz kopno drži gravitacija. Ona privlači prema materiji, pa će obje strane kopnene kore Zemlje, i vanjska i unutarnja, privlačiti prema sebi. I mi vani i oni unutra bili bismo privučeni kopnenom masom, jer u tom slučaju središte gravitacije ne bi bilo unutar planeta nego na oko 650 kilometara u unutrašnjosti, u središtu vanjske kopnene mase. Evo još nekoliko pitanja koja se postavljaju pobornicima prevladavajuće ideje „pune“ Zemlje: Zašto su ledene kape sačinjene od slatke vode kad je, prema općeprihvaćenom gledištu, jedina voda koja je tamo na raspolaganju ona morska? Odakle potječe vegetacija koja se pronalazi unutar ledenjaka? Zašto su istraživači koji su prelazili preko magnetskih polova nalazili da vrijeme postaje sve toplije, a kora slobodna od leda? Zašto neke životinje i ptice na sjevernom polarnom području, kao mošusni bivoli, zimi migriraju na sjever? Pregled nekih od tih pitanja i dokaza za tezu šuplje Zemlje nalae se u knjizi „The Hollow Earth“ dr. Raymonda Bernarda. Ne miješati s jednom drugom koju imam, autora Davida Standisha, koja priča o povijesti ideje šuplje Zemlje. Što se tiče onog slavnog kontraadmirala Richarda E. Byrda, neki autori navode izvore prema kojima je on 1947. uletio u unutrašnju Zemlju kod Sjevernog pola, 2700 kilometara iza magnetskog pola, a 1956 kod Južnog pola na udaljenosti od 3700 kilometara od magnetskog juga. Zemlja koju je otkrio nazvao je „očaravajući kontinet u nebesima“ i „zemlja vječnog msiterija“. Godine 1947. Byrd i njegovi putnici bili su u radijskom prijenosu uživo kada su uletjeli u unutrašnjost planeta i promatrali kako sjeverne ledenjake zamjenjuje kopno bez leda, s jezerima i planinama prekivenim drvećem. Opisali su neobične životinje nalik mamutima, a kopno koje su vidjeli nije ucrtano ni na jednoj karti. Nakon početnog publiciteta, informacije o Byrdovim ekspedicijama su prešućivane. Byrd je umro 1957, godinu dana nakon svog puta na Antarktik. Dvije godine kasnije, 1959, urednik časopisa „Flying Saucers„, Ray Palmer, objavio je broj koji je opsežno predstavljao Byrdova otkrića. No, kad je kamion iz tiskare stigao s tim izdanjem, svi su primjerci časopisa nestali. Palmer je nazvao tiskara, ali mu je rečeno da ne postoji potvrda o slanju koja bi pokazivala da je pošiljka poslana, a kada ga je zamolio da broj ponovno tiska, rečeno mu je da su se tiskarske ploče oštetile u tolikoj mjeri da to nije moguće. Palmer je, inače, vjerovao da NLO-i ne dolaze iz svemira nego iz unutrašnje Zemlje. Legende o ljudima uz unutrašnje Zemlje nalaze se u puno mitova i legendi, od Kine i Tibeta do Egipta, Indije, Europe, obje Amerike i Skandinavje. Eskimi imaju legende o rajskom otoku na sjeveru, prekrasnoj zemlji neprestanog svjetla gdje nema tame ni viška sunčeve svjetlosti. (Prema Marshalu Gardneru, usred Zemlje neki vrag sja). Toga ima i u irskim mitovima, a Platon je pisao o tajanstvenim prolazima u i oko atlantidskog kontinenta , o „tunelima – širokim i uskim – što vode u unutrašnjost Zemlje“, prema Alelu Maclelu Ianu u knjizi „The Lost World of Agharti“. Sve ćemo vidjeti kad dr. Brooks konačno isplovi! Dr. Brooks A. Agnew planira poduzeti ekspediciju u Arktičkom krugu kako bi dokazao teoriju o šupljoj Zemlji Nuklearni ledolomac Yamal trebao bi odvesti znanstvenu ekipu do Arktičkog kruga u kolovozu 2009. godine. Ekspedicija će trajati 15 dana Područje Arktičkog kruga koje će ekspedicija nastojati oploviti. Tijekom putovanja istraživat će se i morski život Za one kojima još nije dosta ove teme – podsjetimo se u kojoj se mjeri o Zemlji kao šupljoj razmišljalo u novijoj povijesti. Tu je teoriju 1692. prvi predložio Edmund Halley, briljantni engleski astronom koji je matematičkim proračunima precizno odredio dolazak komete koja danas nosi njegovo ime. Halley je primijetio da se tijekom vremena smjer magnetskog polja malo mijenjao, a to je jedino mogao pripisati time da je postojalo više magnetskih polja, a ne samo jedno. Halley je zaključio da je Zemlja šuplja, a da se unutar nje nalazi još jedna sfera s vlastitim magnetnim poljem koje je nekad u otklonu od magnetskog polja Zemlje. Kako je bilo više od jednog odstupanja magnetskog polja, konačno je zaključio da se u Zemlji nalaze još tri planete. Kako je to objasnio Kraljevskom društvu u Londonu 1692, one su veličine Marsa, Venere i Merkura. Promjene magnetnog bile su objašnjive ako se Zemlja sastoji od četiri sfere smještene jedna u drugoj. Halley je također sugerirao da je unutrašnjost zemlje napučena životom i osvijetljena atmosferom od svijeltlećeg plina. Smatrao je da je polarna svjetlost uzrokovana izlaskom tog plina kroz tanku koru na polovima. Halleyejevu teoriju o šupljoj zemlji su mnogi prihvatili, često dodajući vlastite zamisli. U 18. stoljeću švicarski matematičar Leonhard Euler zamijenio je teoriju o sferama unutar Zemlje zaključkom da se unutar Zemlje nalazi samo jedna sfera sa suncem promjera 600 milja (960km) koje daje toplinu i svjetlo naprednoj civilizaciji. Kasnije je škotski matematičar Sir John Leslie ideju da se unutar Zemlje nalaze dva sunca koja je nazvao Pluto i Proserpine. JOHN CLEEVES SYMMES Jedan od najvatrenijih pobornika šuplje Zemlje bio je Amerikanac John Cleeves Symmes, bivši vojni časnik i poslovni čovjek. Symmes je vjerovao da je Zemlja šuplja i da se ulazi u njenu unutrašnjost, u koje je moguće uploviti, nalaze na sjevernom i južnom polu, da su široki 4000 milja (6400 km) i 6000 milja (9600 km) te da se kroz njih može ući u Zemlju. Proučavajući svemir, John Symmes je došao do zaključka da Zemlja mora biti šuplja, s prostorom za pet planeta unutra. Nadao da će otkriti novu ljudsku rasu i nepoznate životinjske vrste. Počeo je održavati predavanja koja su privlačila velik broj slušatelja. Oni su zapanjeno slušali uvjerljive opise tople, bogate zemlje pune bujne vegetacije. Odličan dojam ostavio je i na Richarda Johnsona, predstavnik vlade, koji se našao u publici. On je od kongresa 1818. tražio da opreme dva broda, ali je nakon diskusije projekt odbačen kao «neuvjerljiv». Symmesa to nije pokolebalo. Pružio je čitav niz argumenata u korist svoje teze. Napominjao je da su istraživači često izvještavali o tajanstvenim strujama (koje su, po njemu, očito potjecale iz šupljina na polovima) toplog zraka koje tope led u polarnim morima. Na pitanje kako će gledati u mraku, rekao je kako smatra da tamo neće biti potpuni mrak jer će se sunčevi zraci prelamati kroz rupe i stvarati blagu svjetlost. Tvrdio je da se Zemlja nije mogla sama organizirati u tvrdu kuglu jer centrifugalna tjera materiju dalje od osi rotacije, a gracitacija je vuče prema unutra. Kad se te sile uravnoteže, rekao je on, kao rezultat nastaje pojas materijala kod kojeg je najgušća materija krajnja, a os otvorena. Na ovaj način, tvrdio je Symmes, materija Zemlje se organizira u okrugle šuplje sfere otvorene na polovima. Symmes je iznio različite vrste dokaza kako bi podrupo svoju tezu. Ukazao je na postojanje prstenova Saturna, polarnih kapa na Marsu te skrenuo pažnju na sedimentaciji po gustoći materija do koje dolazi kod vrtnje svake smjese. Tvrdio je da je priroda vrlo ekonomična i da se ne bi razbacivala materijom te ukazao na sve moguće šuplje konstrukcije – od šupljih kostiju, stabljika biljaka, cjevčica pera i kose. Nadalje, rekao je kako Bog ne bi stvorio velik unutrašnji svijet da bi bio prazan te ustvrdio da je i taj svijet naseljen. Što se otvora tiče, smatrao je da su pod blagim kutom nagnuti kroz tisuće kilometara debelu koru Zemlje. Svako tko se spusti našao bi se u blagoj zaštićenoj zemlji koju griju indirektne zrake Sunca koje ulaze kroz polarne rupe. U siječnju 1923. kongresmeni SAD-a opet su pažljivo proučavali njegov zahtjev za financiranje ekspedicije u središte zemlje, uz kojega je ovaj put priložio peticiju sa stotinjak potpisa. Johnson se opet založio za njega, jer ga je uvjerio da će se, osim dostignuća u biologiji, geologij i zemljopisu, pružiti i mogućnost trgovine. Svoj plan razradio je precizno do najsitnijih detalja. Odlučio se prvo latiti sjeverne rupe. Za pothvat mu je trebalo nekoliko odvažnih ljudi, nekoliko znanstvenika određenih specijalnosti, dva broda te irvasi i saonice za prelaz preko ledenih prostranstava Sibira otkud je htio krenuti na put. Namjeravao je uploviti u rupu kroz Beringov prolaz. Kad su ga upitali može li se dogoditi da padne s ruba, odgovorio je da će pažljivo ploviti uz rub i da ne vjeruje u takvu mogućnost. 25 kongresmena glasalo je za Symmesovu ekspediciju, ali su ipak bili manjina, pa je nakon mnogih prepirki projekt odbačen. Symmes je nastavio s predavanjima, a navodne rupe na polovima s vremenom su čak nazvana Symmesovim rupama. Umro je vraćajući se s jednog od svojih putujućih predavanja koje je održao u Kanadi 1829, u 49. godini.. Njegov sin Amerigo Vespucci Symmes (nazvan po otkrivaču Amerike) skupio je sve očeve spise u knjigu koja se bavila predstavljanjem «Symmesove teorije koncentričnih lopti i polarnih rupa.» Čvrsto je u nju vjerovao te dodao i svoju teoriju – da će deset izgubljenih izraelskih plemena biti pronađeno duboko u utrobi Zemlje. Brkajući zajedno sve što je pročitao od svojih prethodnika, bio je siguran da će pronaći još pet planeta u unutrašnjosti Zemlje, a svaki bi imao otvor ispunjen elastičnom materijom, po sastavu sličnam plinu vodiku. Oceanske struje koje bi kuljale kroz te otvore prenosile bi plin s planeta na planet. Mada je Symmes posvetio veći dio života promicanju svoje teorije i skupljanju novca za ekspediciju, to mu nije uspjelo. Ali nakon njegove smrti jedan od njegovih sljedbenika, novinski urednik Jeremiah Reynolds, uspio je utjecati na američku vladu da 1838. pošalje ekspediciju na Antarktiku. Istraživačima nije uspjelo naći rupu u unutrašnjost Zemlje. Vratili su se s dokazima da Antarktika nije samo polarna kapa već sedmi zemljin kontinent. MARSHALL GARDNER I WILLIAM REED Ova dva teoretičara inspirirana su bila neobičnim otkrićima polarnih istraživača. Po raznim izvještajima, temperatura vode i zrak se povećava s približavanjem Sjevernom polu. Fridtjof Nansen, norveški istraživač i državnik, izvijestio je kako je daleko unutar arktičkog kruga toliko toplo da skoro nije mogao spavati. Tvrdio je da vjetrovi sa sjevera podižu temperaturu dok je južni spuštaju. I drugi istraživači izvjestili su o sličnim pojavama zatopljenja i opisali kako su na visokim geografskim širinama vidjeli velik broj ptica, sisavaca te jata komaraca. Činilo se da mnoge životinje migriraju prema sjeveru radije nego prema jugu te ih se vidjelo kako se vraćaju sjajni i dobro uhranjeni iz krajeva gdje bi trebala biti pustoš. Zatopljenje kod polova ovi zagovornici šuplje zemlje pripisali su Symmesovim rupama. Mamuta koji je otkriven smrznut i potpuno sačuvan u Sibiru 1846. godine Marshall Gardner također je iskoristio kao dokaz da je Zemlja šuplja. Životinja je bila toliko dobro sačuvana da je u želucu još imala prepoznatljive tragove posljednjeg obroka od češera i grana jela. Znanstvenici su se pitali kako se životinja mogla toliko brzo smrznuti da je hrana ostala neprobavljena, jer bi se ona inače probavila i nakon smrti. Neki su nagađali da je životinja možda živjela blizu pola gdje je puno toplije i potom umrla od naglog smrzavanja, ali Marshall Gardner je tvrdio da se nijedna klimatska promjena ne može tako naglo dogoditi. U svojoj knjizi « Putovanje u unutrašnjost Zemlje ili jesu li polovi zaista otkriveni» objavljenoj 1913. godine, Gardner je objasnio je kako mamuti nisu iščezli već i danas lutaju u unutrašnjosti Zemlje. Kad dolutaju do polarnog otvora ponekad upadnu u pukotinu od leda. Led ih potom odnese van iz unutrašnjosti do drugih regija koje se poslije pomiče s ledenjacima. Tako je, po njemu ovo tijelo stiglo do Sibira svjedočeći o tome da je Zemlja šuplja. Reed je pak u svojoj knjizi «Fantomski polovi» 1906. ispitao izvještaje o obojenom snijegu jer su neki polarni istraživači rekli da su vidjeli snijeg raznih boja – crven, zelen, žut i crn. Po redu, crveno, zeleno i žuto je bio pelud, a crno čađa iz vulkana. Sve to došlo je iz Zemljine unutrašnjosti. Reed je zakjjučio kako ista gravitacija koja vanjske predmete na Zemlji vuče prema unutra, one unutra gura prema van. Stoga putnici koji bi ulazili u Zemlju kroz rupu u 800 milja (1280 km) debeloj kori ne bi ni primijetili da su ušli unutra tj. napusitili jedan svijet i ušli u drugi. To se, po Reedu, i dogodilo s većinom polarnih istraživača, koji su ustvari bili u unutrašnjosti Zemlje, ali nisu to shvatili. Gardner je vjerovao da je unutrašnjost obasjana unutrašnjim suncem promjera 600 milja (960 km) koje je zaostalo od rotirajuće maglice od koje se formirala Zemlja, a ta reflektirana svjetlost iz unutrašnjosti ponekad stvara pojavu polarne svjetlosti. Reed, koji je smatrao da svjetlo u unutrašnji svijet stiže kroz rupe u polovima smatra je da je polarna svjetlost reflektirana slika vulkana iz unutrašnjosti te da se u unutrašnjoj Zemlji nalaze veliki kontinenti, oceani, rijeke, mora, vegetacija i životinje. Procijenio je da bi se jednokratnim utroškom novca i vremena, koliko je potrebno da se izgradi podzemna željeznica u New Yorku, moglo to područje napraviti dostupnim ljudima te da bi tamo milijuni mogli naći dom. Gardner je smatrao da tamo žive Eskimi (koji i potiču iz unutrašnjosti Zemlje) citirajući eskimske mitove o toploj zemlji na sjeveru Arktika. Smatrao je da su se od tamo odselili u područja pogodnija za lov kitova i tuljana koji plivaju u otvorenim vodama. Ra zasliku od Reeda, on je smatrao da glavni interes ne leži u naseljavanj unutrašnjosti Zemlje već u rudarenje zlata, platine i dijamanata. Niti Reeda niti Gardnerq nisu u uvjerenjima poljuljala otkrića polarnih istraživača kao što su Cook, Peary, Scottili Admundsen. ) CYRUS READ TEED Teorija «izvrnute Zemlje tvrdi da se naša civilizacija ustvari nalazi s unutarnje strane šupljeg globusa. Uz tlo nas ne drži gravitacija nego centrifugalna sila rotacije Zemlje. Zvijezde su sjajni komadići leda koje lebde u zraku, iluzija dana i noći nastaje jer je centralno rotirajuće sunce napola crno, a napola blještavo. Mjesec i planeti nisu udaljeni objekti već jednostavno odsjaji svjetla. Tvrdio je da zbog guste atmosfere mi ne mžemo vidjeti na drugu stranu unutrašnjosti kugle. Tu je ideju popularizirao Cyrus Read Teed, biljni ljekar i alkemičar iz Utice (država New York, SAD) te čak na temelju nje utemeljio religiju. Promijenio je ime u Koresh i u Chicagu 1888. utemeljio komunu svoje religije nazvane korešanstvo. Teed je sebe smatrao novim mesijom. Zahvaljujući govorničkom umijeću skupio je nekoliko stotina sljedbenika kojima je njegova zamisao svemir učinila manjim, lakše upravljivim i udobnijim mjestom jer Zemlja više nije bila beznačajna stijena u svemiru koja orbitira oko nevažne zvijezde, već cijeli svemir. Koresh se sa sljedbenicima kasnije preselio u «Novi Jeruzalem» na Floridu, a prije smrti 1908. rekao je da će se podignuti iz mrtvih. Sljedbenici su čuvali njegovo tijelo dva dana, ali je na vrućini Floride ono brzo počelo pokazivati znakove raspadanja, pa su vlasti naredile da se ostatke mesije spali. ŠUPLJA ZEMLJA I NACISTI Cyrus Read Teed je utjecao i na neke glavešine nacističke Njemačke, i to do te mjere da su u travnju 1942. nacisti poslali ekspediciju na baltički otok Ruegen. Vodio ju je dr. Heinz Fischer, stručnjak za infracrvene zrake, koji je trebao snimiti britansku flotu time što će moćne teleskopske kamere s infracrvenim filmom usmjeriti prema gore pod kutem od 45 stupnjeva i pokušati njima prodrijeti kroz centar šuplje Zemlje. Kamere se pustilo da snimaju nekoliko dana, ali u konačnici Fischer nije uspio pa se britanska flota sretno izvukla. Nakon 2. svj. rata nastavila se priča o šupljoj Zemlji i nacistima. Autor Ernst Zundel napisao je knjigu «NLO-i – tajno nacističko oružje?» tvrdeći da je Hitler sa svojim zadnjim bataljonom u podmornici pobjegao u Argentinu, a kasnije postavio bazu u unutrašnjosti Zemlju. U bazu se ulazilo kroz Južni pol. Zundel je postavio tezu da su nacisti i nastali kao odvojena rasa koja je došla iz unutrašnjosti Zemlje. RAYMOND BERNARD Knjiga Raymonda Bernarda (The Hollow Earth – 1979 ) izašla je sredinom 80-tih godina 20. st. najbolje obrađuje tezu da je Zemlja šuplja. Prema Bernardu, Zemlja ima koru debljine 1200 km s otvorima na polovima opsega (2200 km). Unutar Zemlje je 900 km široko sunce koje je 4600 km udaljeno od unutrašnje površine. Promjer ulaza na polovima iznosi 1200 milja (1920 km) tako da se s ruba ne može vidjeti druga strana otvora. U našem planetu postoje tri svijeta – vanjski gdje smo mi, zatim srednja Zemlja prepuna pećina, tunela, unutarnjih gradova i ljudi te konačno Unutarnja površina. Nas koji smo vani gravitacija vuče prema dolje, a za ljude u srednjoj Zemlji (negdje na 400 milja – 640 km dubine) ona je sve slabija čim su dublje i bliže centru. Bernard je objasnio kako te rupe nikad nitko nije vidio iz zraka jer pilote zavaraju njihovi kompasi, zbog kojih misle da nadleću pol, a ustvari lete rubom rupe. S vremenom se ideja šuplje Zemlje sve manje smatrala teorijom s ruba znanosti, a sve više fantazijom. Ali kakav bi to svijet bio kad stvari ne bi mogle ići i u obrnutom smjeru, pa da fantazije postanu stvarnost?