Rad na obronku zahtijevao je vježbu. Bez svojih odijela, lako su mogli i poprijeko stajati na kosini, "gornje" noge malko svijene kako bi bili u okomitom položaju. Međutim, u tim je krutim odijelima bilo teško dugo stajati poprijeko, pa su veći dio vremena stajali okrenuti planini, nagnuti prema njoj. Uskoro su otkrili da je rad na obronku moguć samo stoga što je tlo bilo dovoljno meko da im čizme utonu, pružajući im dodatno uporište. Usto su se često koristili malim kraterima kao stubama ili klupicama na koje su stajali. Zapravo, puno su sebi olakšali posao kada su se, nakon dvadesetak minuta od zaustavljanja, spustili petnaestak metara niže od rovera - i oko tri metra okomito pod njime - do jednog dvanestmetarskog kratera ravnog poda, gdje su mogli raditi, a da se nisu morali boriti da održe ravnotežu.

Nakon sat vremena u osnovi ugodnog i zahvalnog rada, Scott i Irwin bijahu spremni poći dalje. Bili su prikupili veliki broj uzoraka - većina njih podsjećala je na breče iz Fra Maura. Iskopali su jedan jarak i snimili panorame i načinili telefoto snimke Hadleyja i LM-a. Scott je čak iskusio nešto posve novo - gurnuo je golom rukom cijev za uzorke u rub kratera, u tlo posve meko i rahlo ! Teško je bilo jedino vratiti se u rover. Uspon je bio vrlo naporan, ali kada su jednom stigli do rovera, obojica su se nekoliko minuta odmarala na sjedištima, prije negoli su ponovo morali stati, sići i nastaviti s poslom.

Dok su se, malo poslije, približavali onoj velikoj gromadi, Irwin je zaključio kako ipak neće biti dobro da na tom mjestu parkiraju ispod radnog mjesta (kako se poslije ne bi morali uspinjati noseći teške uzorke). Kamen je bio visok oko jedan metar, toliko i širok, te neka tri metra dug, i premda je bio dijelom ukopan i očigledno na tom mjestu već milijunima godina, svejedno je bilo lako zamisliti ga kako klizi nadolje, prema njima ili prema roveru. Kamen se našao nasađen na kosinu od oko 15 stupnjeva, najstrmiju od svih koje su susreli, pa se oprez činio opravdanim. Scott je parkirao oko 15 metara zapadno i malo uzbrdo od gromade, ali ih je nagib uskoro naveo da ponovo razmisle o svojoj odluci.

Obojica su s rovera sišla s mukom, a kada se jednom našao na tlu, Scott je jedva uspijevao pronaći dobro uporište dok je pokušavao glavnu antenu usmjeriti prema Zemlji. Houston se počeo pitati hoće li se, jednom kada obave posao kod kamena, uspjeti vratiti roveru. Joe Allen je zatražio od njih oprez. Premda je Houston uvijek bio suzdržan kada je bilo posrijedi davanje savjeta astronautima, u ovom slučaju im je rečeno da se prvo pokušaju vratiti s neke manje udaljenosti, a da se tek onda odvaže spustiti se sve do gromade. I tako se Scott uzeo spuštati, dok je Irwin ostao čekati pokraj rovera. S pola puta, Scott se stao vraćati, ali to je bilo toliko naporno da su dvojica astronauta zaključila kako bi bilo najbolje rover premjestiti tik do gromade. Scott se vratio do rovera kako bi ga "preparkirao", dok je Irwin zaključio da će mu biti lakše spustiti se do kamena : u rover se ulazilo bočnim skokom na sjedište, a na takvoj strmini, to je bilo prilično teško izvesti. Bio je siguran da će Scott bez poteškoća odvesti rover nizbrdo i već se bio zaputio k svom odredištu, kada ga je Scott zamolio da ostane na svome mjestu i promatra ponašanje rovera. Iz Houstona su tražili krajnji oprez, ali astronauti su znali kako postupati. Scott je prvo prebacio u "rikverc", odmaknuo se metar-dva, a onda se okrenuo nizbrdo, prvo idući prema zapadu, a onda zaokrenuvši na istok, ispod mjesta gdje je stajao Irwin. Vozio je još malo nizbrdo, poprijeko na kosinu, dok nije prošao mimo gromade, a onda je načinio još jedan zaokret, upotpunivši S-obrazac. Parkirao je vozilo tik do kamena, ispod i prema istoku.

Scott još uvijek nije bio siguran hoće li biti u stanju raditi oko gromade. Rover je stajao tako nesigurno nasađen, da mu je lijevi stražnji kotač bio dobrih petnaest centimetara izdignut iznad tla, pa je Scott zaključio kako ne bi bilo pametno napustiti vozilo, za slučaj da ono odluči otkotrljati se nizbrdo. Predložio je da odustanu od cijelog poduhvata.

Bez obzira što će sljedeće učiniti, Irwin je svejedno morao proći pokraj kamena dok se spuštao k roveru : stoga je zastao i fotografirao ga. Primijetio je da gromada ima neku svjetlozelenu nijansu, pa je predložio sići i pridržati rover, tako da Scott može osobno pogledati. Zeleni je kamen bio novost za Irwina, pa je želio provjeru boljeg geologa. Scott se smjesta složio. Irwin je sišao do rovera, te, jednom kada se uvjerio da se Irwin dobro smjestio i da čvrsto drži vozilo, Scott se stao uspinjati prema gromadi.

A ova je uistinu bila zelena, i to breča. Scott je uzeo nekoliko krhotina koje su se - u analizi na Zemlji - pokazale punim željezom i magnezijem bogatim staklom koje je i stvorilo zelenkastu nijansu. Scott je uzeo i ponešto okolnog tla koje je - kako je Irwin bio primijetio - i samo imalo zelenkastu boju. Oko šest minuta poslovao je Scott oko kamena, a onda je stao opezno se spuštati prema roveru. Nagib je rad činio vrlo teškim, ali, s vremenske udaljenosti, jasno je da znanost ne bi puno izgubila da su posve napustili onaj kamen. Slično su kamenje poslije nalazili kada su se spustili do Ostruge. Međutim, s operativne točke gledanja, bilo je korisno znati da je - uz pažljivo parkiranje rovera - moguće obavljati posao na obroncima makar jednako toliko strmima; uistinu, posada Apolla 17, veći dio svoje treće EVA-e, radila je na još većoj strmini.

Preparkirajući rovera, Scott je gledao usmjeriti ga nizbrdo, nadajući se da će tako sjedanje biti lakše. Irwin je predložio Scottu da on prvi uđe, dok mu bude pridržavao vozilo. Scott je uspio isprve, ali je predložio da Irwin ostane gdje se zatekao dok on ne bude spustio rover do jednog malog kratera u blizini : tu je teren bio dovoljno ravan da Irwin može lako uskočiti. Irwin je čak predložio da se otšeta 300 metara do Ostruge, ali mu Scott to nije dopustio. Bio je u pravu - Irwin je s lakoćom ušao u rover kada se ovaj našao u relativno ravnom krateru. Posada Apolla 15 je tako po drugi put dokazala operativnu vrijednost malih kratera.