Švicarski inženjer Klaus Schreiber 1986. je uspio uspostaviti prvu video- komunikaciju upotreblivši uređaj koji je nazvao Vidicom, a sastojao se od televizora bez antene čiju je sliku na ekranu snimala kamera. Na isti način na koji su ranije snimani šumovi u zvučnim elektronskim uređajima sada se snimao bijeli šum (tzv. „snijeg“) koji se pojavljivao na ekranu. U tom su se bijelom šumu, prilikom reprodukcije snimke kamere, pojavili obrisi onostranih bića. Takav postupak u okviru transkomunikacijske teorije poznat je kao optoelektronska povratna veza.

Godine 1996. Hans Otto König izradio je tzv. Generator polja koji koristi frekventni pojas širine 5 kHz za komunikaciju s onostranim bićima. Još 1982. koristeći ultrazvuk, zajedno sa inženjerima Radio-Luxemburga, uspio je uspostaviti dvosmjernu transkomunikaciju. U današnje vrijeme, razvojem računala i digitalne video-tehnologije, moguće je provođenje još kvalitetnijih eksperimenata. Pritom je važno naglasiti da digitalna tehnologija nije poboljšano sredstvo za hvatanje glasova, budući da zbog prirode digitalnog signala i elektronskih sklopova upliv smetnji nije moguć, ali zato digitalna tehnologija omogućava lakšu obradu dobivenih signala koji su nastali u klasičnim analognim elektronskim sklopovima.

U našim je krajevima oduvijek postojao interes za transkomunikaciju, a svoj boom je doživjela krajem 1980-ih godina i početkom 1990-ih kada su entuzijasti izrađivali transkomunikacijsku aparaturu. Zbog rata interes za ovo područje je zamro i transkomunikacija je zaboravljena. Pa ipak je na tu temu, 2003. godine, napravljen video-spot za pjesmu „Uspavanka“ Davora Slamniga, u izvedbi grupe Psihomodo Pop, gdje se jasno vidi transkomunikator s regulatorom munje koji je priključen na televizor čiji ekran sniježi, a u bijelom šumu se počinje pojavljivati slika.