Prošlo je sedam sati. Čovjek je sjedio na trijemu trgovačke ispostave u sibirskoj Vanavari. Brinuo je o malo toga, no za nekoliko će trenutaka biti otpuhan iz stolice, a vrućina će biti tolika da će misliti da mu se zapalila odjeća.

Tako je "događaj u Tunguski" djelovao na udaljenosti od 65 kilometara od mjesta eksplozije.

U ponedjeljak, 30. lipnja 2008. napunilo se sto godina od te strahovite eksplozije koja se dogodila u blizini rijeke Podkamenaja Tunguska u zabačenom dijelu Sibira – a znanstvenici, i nakon čitavog stoljeća, još govore o tome.

"Želite li početi razgovor s nekim tko se bavi asteroidima, sve što trebate reći je – Tunguska", kaže Don Yeomans, šef Ureda za objekte u blizini Zemlje pri NASA-inom JPL-u.

"To je jedini pad velikog meteorita koji smo doživjeli u moderno doba i za koji imamo izvještaje iz prve ruke."

Iako se udar dogodio 1908. godine, prva znanstvena ekspedicija u to područje krenula je 1921. pod vodstvom Leonida Kulika, glavnog kustosa zbirke meteorita u petrogradskom muzeju.

No, teški vremenski uvjeti u bespućima Sibira osujetili su plan znanstvenika da dopru do mjesta eksplozije. Zadatak je ispunjen tek 1927., kada je nova ekspedicija, također na čelu s Kulikom, stigla u samo srce udara.

"Ispočetka je lokalno stanovništvo Kuliku nevoljko govorilo o tome", kaže Yeomans. "Oni su vjerovali da je udar bio dolazak boga Ogdija, koji je prokleo područje rušeći stabla i ubijajući životinje."

I dok je u početku bilo dosta teško skupiti pouzdane informacije, na tlu je bilo pregršt dokaza. Bilo je rastrgano preko 2000 kvadratnih kilometara šuma, a u radijalnom uzroku ležalo je osam milijuna porušenih stabala.

"Ta su stabla služila kao markeri, direktno pokazujući put do epicentra eksplozije", kaže Yeomans.

"Kasnije, kad su znanstvenici stigli na mjesto udara, pronašli su stabla koja su stajala uspravno, ali nisu imala grane ni koru. Izgledala su kao šuma bandera."

Takvo ogoljivanje zahtijeva brzokrećuće udarne valove koji lome grane sa stabala prije nego grane uspiju prenijeti udarni moment na deblo.

Trideset i sedam godina nakon eksplozije u Tunguski, stabla bez grana nalazit će se na drugom mjestu strahovite eksplozije – u japanskoj Hiroshimi.

Kulikove ekspedicije (on je putovao u Tungusku u trima navratima) napokon su pronašle lokalno stanovništvo voljno za razgovor.

Jedan od njih je bio muškarac iz trgovačke ispostave u Vanavari, koji je svjedočio vrelom udaru i koji je poletio iz svoje stolice.

Evo dijela njegovog svjedočenja:

"Iznenada na sjevernom nebu… nebo se raspolovilo, a visoko iznad šuma čitav je sjeverni dio neba izgledao prekriven vatrom… Iznenada se nebom prolomio prasak i strahovita lomljava. Lomljavu je pratio zvuk kao da kamenje pada s neba ili kao da pucaju topovi. Zemlja se tresla."

Masivna eksplozija oslobodila je strahovitu energiju. Udarni seizmički valovi zabilježeni su čak i u Engleskoj.

Gusti oblaci koji su nastali na velikim visinama iznad tog područja reflektirali su Sunčevu svjetlost iza obzora.

Noćno nebo je sjajilo, a izvještaji iz tog vremena govore da su ljudi diljem Azije mogli vani čitati novine i usred noći. U Sibiru su uginule tisuće jelena i stoka lokalnih seljaka, ali nije poznato da je ijedna osoba nastradala u eksploziji.

"Stoljeće nakon toga neki još raspravljaju o uzrocima i iznose različite scenarije o tome što je izazvalo toliku eksploziju", kaže Yeomans.

"No, opće je prihvaćeno da je u jutro 30. lipnja 1908. godine veliki komad svemirske stijene, promjera oko 40 metara, ušao u atmosferu iznad Sibira te da je eksplodirao na nebu."

Procjenjuje se da je asteroid ušao u Zemljinu atmosferu brzinom od oko 54.000 kilometara na sat.

U svom brzom padu, svemirska stijena teška oko 100 milijuna tona zagrijala je okolni zrak na oko 25.000 Celzijevih stupnjeva.

U 7 i 17 po lokalnom vremenu, na visini od oko 8,5 kilometara, kombinacija pritiska i vrućine uzrokovala je raspadanje krhotina asteroida, što je stvorilo vatrenu kuglu i oslobodilo energiju od oko 185 atomskih bombi, poput one bačene na Hiroshimu.

"Zato nema udarnog kratera", kaže Yeomans. "Veliki dio asteroida nestao je u eksploziji."

Yeomans i njegovi kolege iz Ureda za objekte u blizini Zemlje prate orbite kometa i asteroida koje se križaju sa Zemljinom orbitom i koji predstavljaju potencijalnu opasnost za naš planet.

Yeomans procjenjuje da, u prosjeku, asteroid veličine onog koji je izazvao eksploziju u Tunguski ulazi u Zemljinu atmosferu svakih 300 godina.

"Iz znanstvenog kuta gledanja, mislim o Tunguski čitavo vrijeme", priznaje. "No, od razmišljanja o novoj Tunguski nemam nesanicu."