UVOD

Općenito se pretpostavlja da učenje prvenstveno uključuje živčani sustav, a potom i imunološki sustav. Iz toga slijedi da pacijenti koji transplantacijom primaju periferne organe ne bi trebali doživljavati promjene ličnosti u vidu veće sličnosti s davateljem kojega nikada nisu sreli. Kada su opažane promjene ličnosti koje bi uslijedile nakon transplantacije, ponuđena objašnjenja uključivala su učinke imunosupresivnih lijekova, psihosocijalni stres, i otprije prisutnu psihopatologiju primatelja.^1-3

Međutim, teorija o živim sustavima eksplicitno tvrdi da sve žive stanice u sebi posjeduju funkcionalne podsustave za «pamćenje» i «odlučivanje».⁴ Nadalje, nedavna integracija teorije o sustavima u koncept o energiji (što je nazvano teorija o dinamičkim energetskim sustavima) postavlja intrigantnu logiku koja vodi do predviđanja da svi dinamički sustavi pohranjuju informaciju i energiju u većoj ili manjoj mjeri.^5-7 Mehanizam sistemske memorije pruža prihvatljivo objašnjenje evolucije nastajućih (novih) sistemskih svojstava kroz interakcije povratne sprege (npr. kroz nelinearnu cirkulaciju informacija i energije koja odražava trenutne interakcije elemenata u složenoj, dinamičnoj mreži).

Petlje povratne sprege postoje u svim atomskim, molekularnim i staničnim sustavima. Zato bi se dokazi o atomskoj sistemskoj memoriji, molekularnoj sistemskoj memoriji i staničnoj sistemskoj memoriji trebali nalaziti u ovim sustavima.

Mehanizam sistemske memorije bio je primijenjen na razna kontroverzna i naizgled neobična opažanja u dopunskoj i alternativnoj medicini, uključujući i homeopatiju.⁸ To također vodi do novih pretpostavki. Jedna od pretpostavki je da osjetljivi primatelji transplantiranih organa mogu iskusiti aspekte davateljeve osobne povijesti pohranjene u transplantiranim tkivima.

1997. objavljena je knjiga pod naslovom A Change of Heart* u kojoj su opisane vidljive promjene ličnosti koje je doživjela Claire Sylvia.⁹ Sylvia je 1988. transplantacijom primila srce i pluća u bolnici Yale-New Haven. Izvijestila je da je primijetila kako su joj se nakon operacije promijenili razni stavovi, ukusi i navike. Imala je neobjašnjive napade jake želje za hranom koju ranije nije voljela. Na primjer, iako je bila plesačica i koreografkinja koja vodi brigu o zdravlju, nakon što je izašla iz bolnice dobila je neobuzdanu želju da ode u fast-food restoran Kentucky Fried Chickena i naruči pohanu piletinu, hranu koju nikada nije jela. Sylvia je otkrila da ju privlače hladne boje, i prestala se oblačiti u jarko crveno i narančasto, boje koje je ranije voljela. Počela se ponašati na agresivan i neobuzdan način koji je bio nepitičan za nju, ali je, kako se pokazalo, bio sličan ličnosti njenog davatelja. Zanimljivo je da je nepojedena pohana piletina Kentucky Fried Chickena pronađena u jakni mladog čovjeka (njenog davatelja) kada je poginuo.

William Novak, koautor spomenute knjige, potražio je mišljenja o prihvatljivosti teorije o staničnoj memoriji. Pearsall je iznio mišljenje da imunosupresivni lijekovi možda mogu sniziti prag na kojem pacijenti mogu registrirati staničnu memoriju pohranjenu u transplantiranim organima (citirano u 9, prošireno u 10). Schwartz i Russek iznijeli su teoriju da bi proces odbacivanja mogao odražavati odbacivanje ne samo materijala od kojeg se sastoje stanice, nego i sistemske informacije i energije pohranjene u stanicama (citirano u 9, prošireno u 7, 8).

Sylvia je bila jedinstvena po tome što je primila veliku količinu novog tkiva (srce i pluća), vodila je zdrav život, a bila je i emocionalno otvorena i senzitivna. Schwartz i Russek mišljenja su da bi Claire Sylvia mogla biti «bijela vrana» stanične sistemske memorije.⁷

Ovaj izvještaj iznosi ključna opažanja iz 10 reprezentativnih slučajeva primatelja transplantiranih organa koji su bili voljni podijeliti iskustva o osobnim promjenama nakon operacija koje su u skladu s teorijom o staničnoj memoriji.

Kako bismo zaštitili privatnost obitelji davatelja i primatelja te njihovih liječnika i bolnica, davatelje i primatelje ćemo nazivati brojevima, osim na mjestima gdje članovi obitelji ili prijatelji spominju njihovo ime u transkriptima. Sve primatelje i članove obitelji ili prijatelje davatelja intervjuirao je Pearsall, uz snimanje na audio vrpcu. Schwartz i Russek proučili su transkripte i izabrali one koji su uključeni u ovaj izvještaj.

Svaki od 10 slučajeva uključuje izvještaj članova obitelji davatelja (ili ekvivalent), izvještaj primatelja (ili ekvivalent) i izvještaj članova obitelji ili prijatelja primatelja. Članovi obitelji davatelja, primatelji i članovi obitelji ili prijatelji primatelja citirani su izravno iz transkripata. Osobna mišljenja (uključujući i kontroverzne sadržaje) doslovno su preneseni. Svaki slučaj uključuje dva do pet primjera paralela između davatelja i primatelja, opaženih kod primatelja nakon operacije transplantacije.


Slučaj 1

Davatelj je bio 18-godišnji mladić koji je poginuo u automobilskoj nesreći. Primateljica je bila 18-godišnja djevojka s dijagnosticiranim endokarditisom i kasnijim popuštanjem srca.

Davateljev otac, psihijatar, rekao je:

«Moj sin je uvijek pisao poeziju. Nakon što je umro, čekali smo više od godinu dana prije nego što smo počeli čistiti njegovu sobu. Pronašli smo knjigu pjesama koju nam nikada nije bio pokazao, i nikada nikome nismo rekli o njima. Jedna od pjesama duboko nas je emocionalno i duhovno potresla. Govorila je o tome kako je vidio svoju iznenadnu smrt. Također je bio i skladatelj, i pronašli smo pjesmu koju je naslovio «Danny, moje srce je tvoje» - riječi koje govore da je moj sin osjećao da mu je suđeno da umre i nekome da svoje srce. Odlučio je da će donirati svoje organe kada mu je bilo 12 godina. Mislili smo da je to prilično čvrsta odluka, ali činilo nam se da pričaju o tome u školi. Kada smo sreli njegovu primateljicu, bili smo tako... nismo znali, kao, što je to bilo. Ne znamo ni sada. Jednostavno ne znamo.»

Primateljica je izjavila:

«Kada su mi pokazali fotografije njihovog sina, izravno sam ga prepoznala. Mogla sam ga prepoznati bilo gdje. On je u meni. Znam da je u meni, i zaljubljen je u mene. Uvijek je bio moj ljubavnik, možda negdje u nekom drugom vremenu. Kako je godinama prije nego što je umro mogao znati da će umrijeti i da će mi dati svoje srce? Kako bi znao da se zovem Danny? A onda, kad su mi svirali njegovu glazbu, bila sam u stanju završiti rečenice iz njegovih pjesama. Nikada prije nisam znala svirati, ali nakon transplantacije počela sam voljeti muziku. Osjećala sam je u srcu. Moje srce moralo je svirati. Rekla sam mami da želim uzimati satove gitare – istog instrumenta kojeg je svirao Paul [davatelj]. Njegova pjesma je u meni. Noću to snažno osjećam, i to je kao da mi Paul svira serenadu.»

Primateljičin otac rekao je:

«Moja kći, bila je ono što se kaže... kao da je ispala vragu iz torbe. Prije nego što se razboljela – kažu zbog zubara, tako misle – bila je divlja. Onda je postala prilično mirna. Mislim da je to bilo zbog njene bolesti, ali govorila je kako osjeća da ima više energije, a ne manje. Rekla je da želi svirati neki instrument i da želi pjevati. Kad je napisala svoju prvu pjesmu, pjevala je o svom novom srcu kao o srcu njenog ljubavnika. Rekla je da je njen ljubavnik došao kako bi spasio njen život.»

Slučaj 2

Davatelj je bio 16-mjesečni dječak koji se utopio u kadi. Primatelj je bio sedmomjesečni dječak kojem je dijagnosticirana Fallotova tetralogija (rupa u ventrikularnom septumu s pomakom aorte, suženje pulmonalne arterije i hipertrofija desne klijetke).

Davateljeva majka, liječnica, rekla je:

«Prva stvar je što sam mogla više nego čuti Jerryevo [davateljevo] srce. Mogla sam ga osjetiti u sebi. Kad me Carter [primatelja] prvi put vidio, potrčao je prema meni, pritisnuo svoj nos uz mene i trljao i trljao. Upravo to smo radili sa Jerryem. Jerryevo i Carterovo srce sada imaju pet godina, ali Carterove oči bile su Jerryeve oči. Kad me zagrlio, mogla sam osjetiti svog sina. Mislim, stvarno sam ga mogla osjetiti, ne samo simbolično. Bio je tamo. Osjećala sam njegovu energiju.

«Ja sam liječnica. Obučena sam da imam oštro zapažanje, i oduvijek sam bila rođeni skeptik. Ali ovo je bilo stvarno. Znam da će ljudi reći da meni treba da vjerujem kako je duh moga sina živ, i možda mi to stvarno treba. Ali ja sam to osjetila. To su osjetili i moj muž i moj otac. I kunem vam se, a možete pitati i moju majku, Carter je tepao istim riječima kao što je to činio Jerry. Carter ima šest godina, ali koristio je iste dječje riječi kao Jerry i igrao se s mojim nosom baš kao što je to radio Jerry.

«Ostali smo kod... [primateljeva obitelj] te noći. Usred noći, Carter je došao i zamolio da spava s mojim mužem i sa mnom. Šćućurio se između nas baš kao što je to radio Jerry, i mi smo počeli plakati. Carter nam je rekao da ne plačemo zato što je Jerry rekao da je sve u redu. Moj suprug i ja, naši roditelji i oni koji su stvarno poznavali Jerrya ne sumnjaju. Srce našeg sina sadrži puno od našeg sina i kuca u Carterovim grudima. Na nekoj razini, naš sin je još uvijek živ.»

Primateljeva majka izjavila je:

«Vidjela sam kako Carter odlazi k njoj [davateljevoj majci]. On to nikada ne radi. Jako je, jako stidljiv, ali otišao je do nje baš kao što je običavao trčati prema meni dok je bio beba. Kad je prošaptao 'U redu je, mama', slomila sam se. Nazvao ju je 'majkom', ili je to možda govorilo Jerryevo srce. I još nas se nešto dojmilo. Iz razgovora s Jerryevom mamom doznali smo da je Jerry imao blagu cerebralnu paralizu, uglavnom na lijevoj strani. Carter ima malo ukočenosti i drhtanja na toj istoj strani. Nikad mu se to nije događalo dok je bio beba, i počelo se pojavljivati tek nakon transplantacije. Liječnici kažu da to vjerojatno ima neke veze s njegovim zdravstvenim stanjem, ali ja stvarno mislim da tu ima još nešto.

«Ima još nešto što bih voljela razumjeti. Kada smo zajedno otišli u crkvu, Carter nikada prije nije sreo Jerryevog oca. Došli smo kasno i Jerryev tata je sjedio s grupom ljudi usred crkve. Carter je pustio moju ruku i potrčao ravno prema tom čovjeku. Popeo mu se u krilo, zagrlio ga i rekao mu 'tatice'. Bilo smo zabezeknuti. Kako ga je mogao poznavati? Zašto ga je nazvao tatom? Nikada nije radio takve stvari. Nikada nije ispuštao moju ruku u crkvi i nikada nije trčao prema strancima. Kad sam ga upitala zašto je to napravio, rekao je da nije. Rekao je da je to napravio Jerry, i da je on otišao s njim.»