Slučaj 8
Davateljica je bila 19-godišnja djevojka koja je slomila vrat na satu plesa. Primateljica je bila 19-godišnja djevojka s dijagnosticiranom kardiomiopatijom.
Davateljičina majka je izvijestila:
«Sreli smo Angelu [primateljicu], i ona je slika i prilika naše kćeri [Stacy]. Skoro bi mogle biti blizankinje. Obje su bistre djevojke; hoću reći, moja kći je također bila bistra. Htjela je biti glumica, ali mi smo mislili da ima previše akademskog potencijala za to. Njen otac je liječnik, i stvarno je želio da ona krene njegovim stopama.»
Davateljičin otac je izvijestio:
«Stacy je bila izuzetno bistra. To je tako tragično. Mogla je postati izvanredna liječnica, ali htjela je plesati i pjevati. Tako je i umrla. Pala je na satu plesa. Uvijek smo se dobroćudno prepirali o tome kako bih ja bio razočaran da je otišla u
Primateljica je izjavila:
«O njoj mislim kao o svojoj sestri. Mislim da smo sigurno bile sestre u prošlom životu. Znam samo da je davateljica bila djevojka moje dobi, ali ima više od toga. Razgovaram s njom noću ili kad sam tužna. Osjećam da mi odgovara. Mogu to osjetiti u svojim grudima. Tu stavim svoju lijevu ruku i pritisnem je desnom. To je kao da se mogu povezati s njom. Ponekad mi se čini da je tužna. Mislim da je htjela biti medicinska sestra ili tako nešto, ali u drugim prilikama kao da je htjela biti na Broadwayu. Mislim da je više htjela biti na Broadwayu. Ja želim biti medicinska sestra, ali mogla bih biti i liječnica. Nadam se da će biti sretna, jer ona će uvijek biti moj anđeo, moja sestra u mojim grudima. Svog anđela nosim svugdje sa sobom.»
Primateljičina majka je izvijestila:
«Ponekad ju možemo čuti kako razgovara sa svojim srcem. To joj dođe nešto kao 'dragi dnevniče'. Ona stavi ruku na svoje grudi i razgovara s onim koga smatra svojim davateljem. Jednom smo je zatekli kako drži stetoskop na svojim grudima i pokušava čuti svoje novo srce. Mislim da to još uvijek ponekad radi. I još samo jedna stvar, sada stvarno želi ići u medicinsku školu. Nikada prije to nije htjela, ali mislim da je to zato što nije vjerovala da će dugo živjeti. Već je promijenila svoje predmete na koledžu.»
Slučaj 9
Davatelj je bio trogodišnji dječak koji je pao s prozora stana. Primatelj je bio petogodišnji dječak sa septalnim defektom i kardiomiopatijom.
Davateljeva majka je izvijestila:
«To je bilo sablasno. Kada sam upoznala obitelj i Daryla [primatelja] na transplantacijskom sastanku, briznula sam u plač. Zatim smo otišli gore do stabla davatelja gdje se ostavlja znak koji simbolizira vašeg davatelja. Već sam plakala kad mi je suprug rekao da pogledam na stol kraj kojeg smo prolazili. To je bila obitelj primatelja s Darylom koji je tamo sjedio. Odmah sam to znala. Daryl mi se nasmiješio točno onako kako je to radio Timmy [davatelj]. Nakon što smo satima razgovarali s Darylovim roditeljima, bili smo utješeni. Nakon nekog vremena se jednostavno više nije činilo uopće čudnim. Kad smo čuli da je Daryl izmislio ime Timmy i pogodio njegovu dob, počeli smo plakati. Ali to su bile suze olakšanja, jer smo znali da je Timmyev duh živ.»
Primatelj je rekao:
«Dao sam ime dječaku. On je mlađi od mene i zovem ga 'Timmy'. On je još malo dijete. On je
Primateljev otac je izvijestio:
«Daryl nikada nije saznao ime ime svog davatelja ili njegovu dob. Ni mi to nismo znali sve do nedavno. Upravo smo saznali da je dječak poginuo tako što je pao kroz prozor. Nismo čak znali ni njegovu dob sve do sad. Daryl je to skoro potpuno pogodio. Vjerojatno se radi o slučajnosti ili tako nešto, ali pogodio je. Međutim, jezivo je to što ne samo da je pogodio dob i otprilike kako je umro, nego je pogodio i ime. Dječak se zvao Thomas, ali zbog nekog razloga njegova bliža rodbina zvala ga je 'Tim'.»
Primateljeva majka je izvijestila:
«Da li ćeš mu reći ono što je stvarno kao iz Zone sumraka? Timmy je pao pokušavajući dohvatiti igračku Power Ranger koja je bila pala na prozorsku dasku. Daryl više ne želi ni taknuti svoje Power Rangere...»
Slučaj 10
Davatelj je bio 34-godišnji policajac koji je ustrijeljen dok je pokušavao uhititi raspačavača droge. Primatelj je bio 56-godišnji profesor na koledžu s aterosklerozom i ishemijskom bolešću srca.
Davateljeva žena je izvijestila:
«Kada sam srela Bena [primatelja] i Casey [Benovu suprugu], skoro sam kolabirala. Kao prvo, bio je to zapanjujuć osjećaj vidjeti čovjeka koji u grudima nosi srce mog supruga. Mislim da skoro mogu vidjeti Carla [davatelja] u Benovim očima. Kad sam pitala Bena kako se osjeća, mislim da sam zapravo pokušavala pitati Carla kako je. Nikad im to ne bih rekla, ali žao mi je što nisam mogla dodirnuti Benove grudi i razgovarati sa srcem mog supruga.
«Međutim, ono što me stvarno smeta je što je Casey nepromišljeno rekla da je jedina stvarna nuspojava Benove kirurgije bilo svjetlo koje mu bljeska u lice. Upravo je tako Carl umro. Gad ga je upucao ravno u lice. Sigurno je zadnja stvar koju je vidio bila strašan bljesak. Nikada nisu uhvatili tog tipa, ali misle da znaju tko je on. Vidjela sam crteže njegovog lica. Tip ima dugu kosu, duboke oči, bradu, i taj stvarno smireni izgled. Izgleda otprilike kao neke od Isusovih slika.»
Primatelj je izvijestio:
«Ako obećate da nikome nećete reći moje ime, reći ću vam nešto što nisam rekao nijednom od svojih liječnika. To zna samo moja supruga. Znao sam samo da je moj davatelj bio 34-godišnji, vrlo zdrav muškarac. Par tjedana nakon što sam dobio svoje srce, počeli su mi se javljati snovi. Vidio bih bljesak svjetla ravno u moje lice, i moje lice bi postalo jako, jako vruće. Zapravo je gorjelo. Neposredno prije toga, načas bih opazio Isusa. Otada cijelo vrijeme sanjam taj san, a sada mi dolazi i dok sam budan: Isus, a zatim bljesak. To je jedino što mogu reći da je drugačije, osim što se osjećam stvarno dobro po prvi put u svom životu.»
Primateljeva žena je rekla:
«Jako mi je drago što ste ga pitali o njegovoj transplantaciji. Ti bljeskovi ga smetaju više nego što će vam priznati. Kaže da vidi Isusa, a zatim zasljepljujući bljesak. Doktorima je rekao za bljeskove, ali ne i za Isusa. Rekli su da je to vjerojatno nuspojava lijekova, ali, Bože, kako bismo htjeli da to prestane.»
RASPRAVA
Ovdje predstavljeni slučajevi reprezentativan su primjer više od 74 pacijenta s transplantiranim organom, od toga 23 s transplantiranim srcem, na koje je Pearsallu skrenuta pažnja u proteklih 10 godina.10
Budući da su slučajevi prikupljani sporadično i klinički, nije moguće izračunati postotak pacijenata koji su prijavili različiti stupanj promjene ličnosti koji je ili nije bio u određenoj mjeri paralelan s davateljima. Ovaj izvještaj pruža teorijsko i empirijsko opravdanje za provedbu kontroliranog sveobuhvatnog istraživanja.
Primatelji transplantiranih organa u prošlosti su nerado dijelili takva iskustva sa svojim liječnicima (a u mnogim slučajevima čak i sa svojom obitelji i prijateljima). Nadalje, prevladavajuće uvjerenje da je pamćenje prvenstveno pohranjeno u živčanom sustavu (a zatim i u imunološkom sustavu) u startu bi umanjilo vjerojatnost da će primatelji transplantata biti otvoreni za primanje stanične memorije iz transplantiranih organa. Isto uvjerenje smanjilo bi vjerojatnost da bi članovi obitelji i prijatelji, kao i kirurzi i zdravstveni radnici općenito, bili spremni otvoreno slušati o staničnoj memoriji od primatelja transplantata. Stoga nije moguće utvrditi koliki je stvarni postotak promjena ličnosti; čini se da je nepotpuno izvještavanje prije pravilo nego iznimka.
Slučaj 4 to izričito ilustrira. Kad je 47-godišnji bijeli muškarac, radnik u ljevaonici, primio srce 17-godišnjeg crnog studenta, pretpostavljao je da bi crni mladić najradije slušao «rap» glazbu. Stoga je odbacio pomisao da bi njegova nova korjenita promjena raspoloženja prema prema klasičnoj glazbi mogla potjecati od srca njegovog davatelja. Međutim, bez znanja primatelja, davatelj je zapravo volio klasičnu glazbu, i umro je «grleći svoju kutiju za violinu» dok je išao na sat violine.
Nakon završetka ovog rada, Schwartz i Russek intervjuirali su pacijenta dr. Copelanda koji je primio transplantaciju srca i doživio široki set promjena ličnosti. Primio je srce jedne žene, i njegove brojne promjene ličnosti uključuju strast prema ružičastoj boji (boji koja mu se prije operacije nije sviđala), i sklonost prema parfemima (koje prije operacije nije mogao podnijeti i svojoj supruzi nije dopuštao da ih nosi). Sada koristi kupke i parfeme sa ženskim mirisima.
Njegove kćeri ga zadirkuju, i on se boji podijeliti ova iskustva sa svojim liječnicima. Podijelio ih je sa Schwartzom i Russekom jer je doznao da su oni otvoreni prema ovakvim promjenama i da će mu pomoći otkriti da li su one povezane s davateljicom. (trenutno su u tijeku pokušaji kontaktiranja davateljičine obitelji). Njegov slučaj zanimljiv je zato što je dvaput bio proglašen mrtvim i oživljen prije transplantacije. Doživio je iskustvo na rubu smrti koje ga je, prema pacijentu i njegovoj supruzi, preobrazilo i učinilo otvorenijim.
Primatelji se međusobno mogu dosta razlikovati u pogledu otvorenosti za primanje staničnih informacija, te u jasnoći doživljavanja i izvještavanju o promjenama. Jedan od recenzenata rukopisa upitao je: «Imaju li primatelji ikakvu kontrolu nad tim? Kad bi svi primatelji bili otvoreni prema tome, da li bi svi nešto osjećali?» To je važno pitanje, i njime bi se trebalo baviti u budućim istraživanjima. Teoretski, veći broj pojedinaca trebao bi biti u stanju primati informacije kad bi ih se ohrabrivalo da budu otvoreni i primaju informacije. Trebalo bi razmotriti mogućnost korištenja hipnoze kao sredstva kliničkog istraživanja.
Ovdje izneseni slučajevi neobični su (ali ne i jedinstveni) po tome što su primatelji opazili jasne promjene koje su kasnije potvrdili njihovi prijatelji ili članovi obitelji. Štoviše, u svakom od iznesenih slučajeva informacije o davateljima detaljno su potvrdili i članovi obitelji ili prijatelji davatelja. U svim iznesenim slučajevima promjene ličnosti primatelja prethodile su bilo kakvom kontaktu s članovima obitelji ili prijateljima davatelja.
Primatelji koji su spomenuti u ovom članku nisu primili psihijatrijske dijagnoze. Oni nisu bolovali od teških depresija ili tjeskoba, iako su neki izjavili da se osjećaju tjeskobno zbog svojih iskustava. Slučaj 10 to izrazito dobro ilustrira. 56-godišnji primatelj, profesor na koledžu, ne samo što je doživljavao snove s bijelim bljeskovima u lice, nego bi neposredno prije bljeskova ponekad «na trenutak opazio Isusa». Uplašen ovom potencijalnom halucinacijom i njenim mogućom dijagnostičkom važnošću, nije podijelio tu informaciju sa svojim liječnicima (iako im je rekao za bljeskove). Davatelj je bio 34-godišnji policajac koji je bio ustrijeljen u lice dok je pokušavao uhititi raspačavača droge. Prema davateljevoj supruzi: «Nikada nisu uhvatili tog tipa, ali misle da znaju tko je on. Vidjela sam crteže njegovog lica. Tip ima dugu kosu, duboke oči, bradu, i taj stvarno smireni izgled. Izgleda otprilike kao neke od Isusovih slika.»
Mogu li se takvi izvještaji objasniti statističkom podudarnošću? Paralele u imenima koje se javljaju u slučajevima 1, 8 i 9 potencijalno bi se mogle objasniti kao slučajnosti. U slučaju 9, na primjer, to što je mladi primatelj izabrao ime Tim (za davatelja kojeg nikada nije upoznao) moglo bi imati veze s njegovim osobnim sklonostima.
Primatelj je izjavio: «Ja volim Tima Allena u filmu Tool Time, zato sam ga nazvao Tim.». Međutim, statistička podudarnost je kao objašnjenje poljuljana primateljevom primjedbom o njegovom zapažanju: «Mislim da on (davatelj) jako voli Power Rangere, baš kao što sam i ja volio. Ali ja ih više ne volim.» Davatelj je navodno poginuo «pokušavajući dohvatiti igračku Power Ranger koja je bila pala na prozorsku dasku». Otkrića u ovih 10 slučajeva čine se previše podudarnim da bi se moglo raditi o slučajnosti (hipotezi o statističkoj podudarnosti).
Nužno je provesti daljnja istraživanja kako bi se sustavno istražio fenomen podudarnosti između primatelja i davatelja. Na Sveučilištu u Arizoni trenutno traju istraživanja na uzorku od preko 300 pacijenata s transplantacijom, kojima se želi procijeniti učestalost takvih podudarnosti korištenjem polustrukturiranih intervjua i sustavnim ispitivanjem.
Pored toga, podgrupa pacijenata s transplantacijom fiziološki se nadgleda radi proučavanja biofizičkih mjera usklađenosti srca i mozga.11
Istraživanje testira predviđanja dobivena primjenom teorije o dinamičkim energetskim sustavima na srce. Osnovna hipoteza ove «energetske kardiologije je da se informacije i energija elektromagnetski prenose između mozga i srca, i da kroz elektromagnetsku rezonanciju mozak može obrađivati informacije dobivene iz davateljevog srca.12 Drugi oblici energetske komunikacije također su mogući, i trebalo bi ih uzeti u obzir prilikom daljnjih istraživanja.13
Pearsall je neformalno opazio da su pored primatelja srca, primatelji bubrega, jetre i drugih organa također ukazivali na promjene u osjetu mirisa, sklonostima prema hrani i emocionalnim faktorima. Međutim, one su obično bile prolazne i mogu se povezati s lijekovima i drugim faktorima transplantacije.10
Otkrića kod transplantacija srca čine se puno čvršćima i jače su povezana s prošlošću davatelja. Ako buduća istraživanja potvrde ovo opažanje, implikacije po osnovnu fiziologiju kao i kliničku medicinu mogle bi biti velike.
Pearsall je postao otvoren za mogućnost postojanja stanične memorije kod primatelja transplantata dijelom i zbog vlastite transplantacije koštane srži 1987, a također i zbog svog havajskog nasljeđa, u kojem se srce oduvijek štovalo kao «duhovni organ koji misli, osjeća i komunicira.»10
Schwartz postali su otvoreni za mogućnost postojanja stanične memorije dijelom zahvaljujući Schwartzovom otkriću logike sistemske memorije ranih 1980-ih, dok je bio profesor psihologije i psihijatrije na Sveučilištu Yale5-7, a dijelom kroz evoluciju teorije o dinamičkim energetskim sustavima sredinom 1990-ih, koje su Russek i Schwartz primijenili na srce.12-14
Međutim, sistemska memorija samo je jedan od mogućih mehanizama stanične memorije. Ostale mehanizme (npr. memoriju mikrotubula, koja također može uključivati proces sistemske memorije) također bi trebalo uzeti u razmatranje.15
Ako buduća istraživanja prikupe dokaze o postojanju stanične memorije kod pacijenata s transplantacijom, teorijske, kliničke i etičke implikacije bit će ogromne.16
bglavac
edin.kecanovic
