Prije stanovitog vremena do mene i Giuliana je doprla kazeta s predavanjem Georgea Meeka, slavnog istraživača paranormalnih pojava, a pogotovo komunikacije s duhovima. Bio je to skoro devedeset minuta zapanjujućeg materijala, primjera iz dugogodišnjeg Meekovog istraživanja transkomunikacije.

 Doista je fascinantno čuti glasove snimljene u praznoj sobi. Glasove koje se nije moglo čuti, ali su se ubilježili u bijeli šum. Dječji glas, glas muškarca, žene. Zvuče pomalo nerazgovijetno na prvi pogled, zbog šuma, ali nakon par slušanja rečenice koje izgovaraju (uvijek je bila riječ tek o izoliranim rečenicama koje je Meek izabrao za predavanje) jasno se mogu razaznati. Ta je kazeta pomalo ekskluzivni materijal, sudeći prema reakcijama Arta Bella, slavnog voditelja još slavnije radio-emisije From Coast to Cost, koja se svakoga dana bavi svakojakim „na rubu“-temama, a koji se zahvalio u eteru Giulianu na fenomenalnom materijalu kojega je dobio iz Hrvatske.

U svakom slučaju, zanimljiva tema. Poput NLO-a, bogato je dokumentirana i istraživana. Poput NLO-a, i dalje spada u sferu tema tipa „vjeruješ li u ....?“. Osim za one koji su potrošili desetljeća na istraživanje nje. Jer duhovi, naravno, ne postoje. Kao niti nikakav oblik kontinuiteta svijesti nakon što umremo.

Ako skupim volje, možda taj Meekov materijal (koji imam preveden) puknem na blog. U međuvremenu, evo nekoliko riječi o transkomunikaciji.

Riječ je o tome da su strujni krugovi elektronskih sklopova podložni vanjskim utjecajima koji se smatraju smetnjama, a postoje i utjecaji koji nastaju zbog materijala od kojih su sklopovi izrađeni - tranzistori generiraju toplinski šum, koji je posljedica poluvodiča od kojih su sačinjeni. Sve te smetnje se nastoji svesti na najmanju moguću mjeru. No, kod istraživačke discipline zvane transkomunikacija od uređaja se očekuje da rade sa što naglašenijim smetnjama i šumovima. One se koriste kao komunikacijski kanal s nepoznatim bićima iz drugog svijeta, vremena ili dimenzije postojanja koje nazivamo duhovima.

POČETAK TRANSKOMUNIKACIJE

Prvi slučajevi transkomunikacije pripadali su u područje „Elektronskih glasovnih fenomena“. 1920. je Thomas Alva Edison u intervjuu za Scientific American izjavio je kako vjeruje u mogućnost konstrukcije toliko osjetljivog uređaja, koji će, ukoliko postoji svijet mrtvih, biti bolji komunikacijski kanal sa svijetom mrtvih od svih spiritističkih tehnika. Iste je godine Amerikanac Hereward Carrington u radijskom studiju prilikom snimanja začuo glasove iz uređaja koji su rekli: „Čujete li me?“. Mikrofon je bio smješten u potpuno izoliranoj sobi i nikoga nije bilo u zgradi. Oko 1930. više je istraživača, poput Talijana Centurionea Scottoa i Amerikanca Attile von Szalaya, zapazilo glasove koji su se pojavljivali na snimkama fonografa. Szalay je 1956. prvi puta zabilježio glasove upotrebljavajući magnetofonsku vrpcu.

GLASOVI U CVRKUTU PTICA

Značajnija istraživanja glasova u šumu elektronskih uređaja započela su 1959. kada je Šveđanin Friedrich Jürgenson preslušavao svoje snimke cvrkuta ptica. Na snimci je čuo glasove koji nisu postojali u vanjskom svijetu već samo na snimljenom materijalu, kao da se tijekom snimanja nešto uplelo u elektronske krugove uređaja za snimanje zvuka. Švedska tvrtka za radio-difuziju poslala je svoje ljude da provjere što se događa. Koristeći posebne zapečaćene trake i oni su snimili čujne glasove koji nisu postojali za vrijeme samog snimanja. Poznati njemački parapsiholog Hans Bender pozvao je Jürgensona u institut u Freiburg te proveo istraživanja koja su ne samo potvrdila postojanje glasova na snimkama, već su rezultati bili još bolji nego u ranijim eksperimentima.

Mnogi su se zainteresirali, a među njima i latvijski filozof dr. Konstantin Raudive po kojemu su kasnije ti glasovi i dobili ime «Raudiveovi glasovi». Raudive je u Engleskoj - u razdoblju od 1969. do 1971. - izveo strogo kontrolirane eksperimente, upotrebljavajući oklopljenu prostoriju i faradayeve kaveze koji su onemogućavali bilo kakve elektromagnetske smetnje iz okoline. I ovoga su se puta pojavili tajanstveni glasovi koji su se, kao i kod svih eksperimentatora, predstavili kao osobe koje su umrle.

No, britansko Društvo za psihička istraživanja nije prihvatilo tvrdnju da su to glasovi umrlih osoba, odbacilo je rezultate i odbilo potvrditi postojanje Raudiveovih glasova. Rekli su kako su poruke glasova prešture i besmislene te su prekinuli sponzoriranje. No, pojavili su se drugi istraživači poput Hanne Buschbeck, Franza Seidla, Alexa Schneidera, Fidelia Köberlea te čak katoličkog svećenika Lea Schmidta, koji je napisao knjigu pod naslovom „Kad mrtvi govore“. Transkomunikacija je stekla medijsku pozornosti nakon objave rezultata u televizijskom showu „9 i tri minute“ (III nach Neun) 25. siječnja 1980. S pojavom kompjutera, s digitalnom obradom zvučnog zapisa, glasovi su se mogli bolje isfiltrirati, a pionir na tom polju bio je njemački televizijski tehničar Theo Bleitgen.

OD PSIHOFONA DO SPIRICOMA

Austrijski istraživač Franz Seidl konstruirao je psihofon, uređaj za dvosmjernu transkomunikaciju. To je elektronski sklop koji sadrži visokofrekventni oscilator, generator šuma i antenu poput radio odašiljača i prijemnika, te mikrofon i pojačalo i još neke dijelove. Signal bićima s onu stranu šalje se tako što ga se miješa sa šumom, modulira te odašilje. Bio je to prvi u nizu sofosticiranih uređaja za komunikaciju sa svijetom duhova.

U Franklinu u Sjevernoj Karolini zaklada „Metascience» je sredinom 1960-tih započela istraživanje na području fenomena elektroničkih glasova, koje je trajalo sve do ranih 1980-ih. Tamo su George W. Meek i William J. O'Neal razvili Spiricom, prvi dvosmjerni transkomunikacijski uređaj koji je radio u realnom vremenu. Umjesto trake na koju se snimaju glasovi, uređaj je imao posebno dizajnirane elektronske sklopove koji su omogućavali trenutno slušanje glasova bez potrebe za snimanjem i naknadnom reprodukcijom, te prijenos pitanja eksperimentatora u „onostrani“ svijet. Uspješna i razgovijetna komunikacija uspostavljena je tek 1977. godine, kada je upotrijebljena inačica Spiricoma pod kodnim imenom Mark IV. Tada su se javila tri entiteta od kojih je jedan tvrdio da je umro 1830. godine, opisujući „drugi svijet“ kao još jedan nivo ljudske svijesti.

 VIDICOM

Švicarski inženjer Klaus Schreiber 1986. je uspio uspostaviti prvu video- komunikaciju uređajem zvanim Vidicom. To je bio televizor bez antene čiju je sliku na ekranu snimala kamera. Kao što su ranije snimani šumovi u zvučnim elektronskim uređajima, tako je on snimao snimao „snijeg“ koji se pojavljivao na ekranu. Prilikom reprodukcije snimke u „snijegu“ su se pojavili obrisi onostranih bića. 1996. Hans Otto König izradio je tzv. generator polja koji koristi frekventni pojas širine 5 kiloherca za komunikaciju s onostranim bićima. On je još 1982, pomoću ultrazvuka, u suradnji s inženjerima Radio-Luxemburga, uspio uspostaviti dvosmjernu transkomunikaciju.
U današnje vrijeme, digitalna tehnologija omogućava lakšu obradu signala nastalih u klasičnim analognim elektronskim sklopovima. No, izvor tajanstvenih glasova koje usred prazne prostorije bilježe uređaji za snimanje, mada ih se ljudsko uho ne čuje – ostaju nerazjašnjen misterij.

 Preuzeto sa www.mojdoktor.hr

Autor:Krešimir Mišak - Preko ruba znanosti, www.vecernji.hr
http://misakvecernji.blog.hr/