Istraživanja Mjeseca pomoću REMOTE VIEWING-a

Tehnike mentalnih projekcija, kontrolirana astralna projekcija, špijuniranje umom, iskustva van tijela, naučna promatranja na daljinu... Ili, ono što u Americi označavaju kao “scientific remote viewing”.

Riječ je o tehnikama koje ljubomorno čuvaju obavještajne službe, naučni instituti i vlade malog broja zemalja. Vojne i obavještajne službe treniraju agente koji koriste metode mentalnih projekcija. Svrha? Da posjete i opišu udaljena neprijateljska i često podzemna skloništa koja se ne mogu doseći humanom inteligencijom i satelitskim obavještajnim putevima(3)

Jednan od najpoznatijih psiho-špijuna i član legendarne vojne jedinice za remote viewing u Fort Meadu je Ingo Swann o kojem slijedi dio priče o njegovim mentalnim posjetama na Mjesecu.

INGO SWANN

Diploma biologa i umjetnika. Nekoliko godina u američkoj vojsci. Služenje u Ujedinjenim Narodima. Godine rada za SRI (Stanford Research Institute). Ekstenzivno objavljivanje knjiga i učešće na konferencijama. Ingo Swann. Za područje parapshiloških istraživanja i mentalnih projekcija (remote viewing-a) nezaobilazna i legendarna figura.

CIA (Central Intelligence Agency) je 1972. pocela financirati jedan parapsihološki projekt na SRI-ju u kome je Ingo Swann uzeo učešća.

U "Penetraciji" Ingo Swann  otkriva dugo čuvane tajne. Serija iskustava sa vladinom Agencijom koja radi u najvećoj tajnosti u okolini Washington D.C.-a. Na čemu? Rade na pitanju NLO-a i vanzemaljaca na Mjesecu (!?). Brinu se za njihove napredne telepatske moći i ostvarivanju kontrole nad umom Zemljana.

Agencija je bila tako tajna da nije imala nikakvih papirnatih tragova niti ugovora. Samo usmeno. U Ingo-vom slucaju taj dogovor je istekao prije nekoliko godina tako da je ovom dobu "NLO glasnosti" odlučio i o tome progovoriti. Govori o sastancima u podzemnim  objektima, posjeti udaljenom jezeru u blizini Arktika i svjedočenju dolaska ogromne UFO letjelice.

Knjiga govori i o nerazvijenoj ljudskoj telepatiji. U odnosu na postojanje potpuno razvijenih formi telepatije vanzemaljaca koja se javlja u različitim formama. Ne zaobilazi ni činjenicu da o zbivanjima na Mjesecu znamo mnogo vise nego sto se to javno priznaje. O njegovom porijeklu (?), astmosferi (?), stanovnicima (?) i drugim neobičnim karakteristikama.(3)

 Slijede tekstovi iz Swann-ove knjige: Penetration, The Question of Extraterrestrial and Human Telepathy", 1998.) 

1. O REMOTE VIEWING-U

Mr. Axelrod: "Ispričaj mi o remote viewing-u.

Ingo Swann: Svoje prve eksperimente sam radio za Američko Društvo Psiholoških Istraživanja u New York-u. Nakon nekog vremena mi je dosadilo da identificiram predmete zatvorene u kutije ili u susjednim prostorijama. Saznao sam da mogu mentalno "vidjeti" ljude na ulici... Onda sam predložio veće projekte. Provjerljive. Na primjer, kakvo je vrijeme u najvećim američkim gradovima. Pošto su ovi gradovi udaljeni ("remote") od New York-a odlučili smo da ovu vrst eksperimenata nazovemo remote viewing. To je bilo u

prosincu 1971. Tako je sve počelo..."

2. O CRV-U

Axel: "Kako si razvio koordinirani sistem remote viewing-a (CRV)?

Ingo: Naciljati gradove samo po njihovim imenima bilo je neprecizno... Jedno popodne sam ležao na dušeku u bazenu i gledao u nebo. Odjedanput sam vidio mapu sa koordinatama... toliko stupnjeva na Istok, a onoliko na Sjever. Neka vrst "unutarnjeg glasa" mi je rekla: Probaj koordinate...

Axel: Zasto bi koordinate bile bolji način za obilježavanje cilja?

Ingo: Nitko pouzdano ne zna... Moje objašnjenje je da, ako ljudi mogu naći svoj put služeći se koordinatama, zašto ih ne bi koristili na svojim mentalnim putovanjima..."

3. O KOLEKTIVNOM UMU

Ingo: "Nas uče da misli nastaju u umu pojedinca... Ali, postoje neke stvari koje direktno dijeli grupa, zajednica.

Axel: Na primjer?

Ingo: Sjetimo se primjera  kolektivne, grupne svijesti (ili, rulje) 1930-ih godina. Histerija ili ljutnja su postajale sredstvo komunikacije, a ne logika. Kao da je došlo do grupne telepatije. Slični primjeri se mogu naći u sredovjekovno doba... Ako postoji grupni um, onda može da postoji i Kolektivni Um, zajednički za sve zive oblike... koji ce imati kolektivnu memoriju... a na koju se pojedinac moze prikljuciti... Mozda na DNA molekularnom nivou. I ako pojedinac ima adresu (koordinatu) za određenu informaciju, može je potražiti u Kolektivnom Umu. Na kosmičkom nivou."

4. O DRUGOJ STRANI MJESECA

Axel: "Da li si mentalno išao na Mjesec? 

Ingo: Ne. O Mjesecu se previše zna. Ljudi bi mislili da sam prethodno nešto naučio ili gledao kroz teleskop.

Axel: A druga strana Mjeseca? Ona se nikad ne vidi sa Zemlje. Nitko te ne bi mogao optužiti da si je mogao vizualno vidjeti.

Ingo: Ali NASA je kružila okolo i sigurno imaju more fotografija. 

Axel: (sa smijehom) Mi hoćemo da tamo odeš za nas i da nam opišeš što si vidio. Imam pripremljenih desetak mjesečevih koordinata. Da li je to puno?"(3)

5. O PRVOM POSJETU MJESECU

Ingo: "...U blizini sam litice. Vidim svjetluckast pijesak, sa pravilnim oblicima. Kao male pješčane dine. Kao da ih je vjetar napravio... Ali, na Mjesecu ne bi trebalo biti vjetra, zar ne? Ni atmosfere? Ipak, osjećam nešto kao atmosferu...

Axel: Idemo na slijedeću koordinatu.

Ingo: Žao mi je, ali čini mi se da sam se vratio na Zemlju.

Axel: Šta si vidio?

Ingo: Svijetla! Zelena. Vidim dva reda svijetala. Kao reflektore na nogometnom stadionu. Na tornju... Moram ti se ispričati. Vjerovatno je to signal negdje sa Zemlje.

Axel: Jesi li siguran da si vidio svijetla?

Ingo: Naravno. Ali, kako mogu biti svijetla na Mjesecu?"(3)

6. O DRUGOJ POSJETI MJESECEVOJ "TAMNOJ" STRANI

Ingo: "Svijetla su zagasita, kao da je maglovito. Ne, to je prašina. Prašina! Lebdi u zraku. Ali na Mjesecu ne bi trebalo biti zraka. Čuje se buka. Sad mogu vidjeti bolje jedan od svijetlećih tornjeva.

Axel: Koliko je visok?

Ingo: Da vidimo... ovdje su tragovi traktora. Ako su oni široki jednu stopu, onda bi toranj mogao biti...

Axel: Da?

Ingo: Velik. Recimo kao zgrada Tajništva Ujedinjenih Naroda.

Axel: (stiskajući usne) Znači, možeš je vidjeti? (kao da je postavljao pitanje sebi, a ne meni)

Ingo: Zar NASA ili Sovjeti imaju sposobnost da podignu ovakve gradjevine. Mislio sam da im je problem slati par astronauta ili pse u orbitu. Koliko ja znam mi bi gore trebali imati samo zastavu u krateru... Čekaj, čekaj, mislis li da ovo nije zemaljskog porijekla? 

Axel: Iznenadjenje, a?

Ingo: Mi nismo sami, a neka ultra-tajna vladina agencija je to dobro znala! Sranje!

Axel: Vidiš, nitko nije znao što činiti, a pri tome je mnogo grešaka napravljeno.

Ingo: Da, da, i to sve u ime privilegiranih informacija za izabranu grupicu generala i naučnika?

Axel: I da i ne. Problema je mnogo više nego sto možeš zamisliti..."(3)

7. O ŠPIJUNIRANJU ET-A

Ingo: "Zašto su vam bile potrebne moje usluge? Što niste poslali drugu misiju na Mjesec koja ce dobro pregledati što je tamo... Ukoliko... ne mogu vjerovati... Ukoliko vam nisu rekli da se držite podalje i pri tome vam zaprijetili!?

Axel: (ovaj put ni trga smiješka na njegovom licu)

Ingo: Do đavola. Oni nisu prijateljski, zar ne? Zato vam treba parapsiholog, da ih špijunira!

Axel: Dva su razloga. U pravu si za prvi. Drugi je jednostavniji. Tvoji nalazi bi trebali biti provjera za fotografske i druge dokaze koje smo dosada prikupili... Neka vrst nezavisne provjere.

Ingo: Smiješno. Jedini nacin da špijunirate one gore je da koristite ljude koji imaju sposobnost mentalnih projekcija. A za to vrijeme osnovni tok nauke čini sve da diskreditira ovakvu vrst istraživanja. Pretpostavljam da su se Sovjeti okrenuli svojim parapsiholozima.

Axel: (ponovo ona stoička faca)

Ingo: Opet sam te našao, jel' tako? Vi znate da ih Rusi koriste i prepali ste se da će oni saznati više od vas."(3)

8. O HUMANOIDIMA NA MJESECU

Ingo: " Vidim tornjeve. Mašineriju. Svijetla različitih boja. Zgrade čudnog izgleda. Mostove čiju funkciju ne mogu odrediti. Jedan se podiže i... završava u zraku. Mnogo kupola, različitih veličina. Letjelica sa malim prozorima. Tuneli u kraterima. Mreže objekata, zgrada, preko kratera. U njima neko očigledno živi... U jednoj od njih vidim humanoidna bića u poslu. Mjesto je tamno. Zrak je ispunjen finom prašinom. Osvijetljenje je zadimljeno. Nekolicina ovih bića su se okrenula u mom pravcu. Nesto gestikuliraju... Čini su da su me vidjeli, Axel. Kako mogu? Osim ako nemaju neke telepatske sposobnosti.

Axel: Molim te napusti odmah to mjesto.

Ingo: Pa ti znaš za njihove sposobnosti.

Axel: (duboko uzdah)".(3)

9. O MJESECEVIM ANOMALIJAMA

(“Anomalija” - iregularnost, devijacija, ili jos preciznije, nesto što ne bi trebalo postojati, ali ipak postoji; nemoguce, ali posto se negdje nalazi, dakle moguce).

Preko četrdeset godina nakon početka istraživanja Mjeseca, službeni opis ovog nebeskog tijela ostao je isti: mrtvi satelit, bez zraka, sa visokim planinama i kraterima, prašnjavi, kameni platoi nazvani mora (Mares), starost oko 4.5 milijarde godina (kao i Sunčev sistem).

Ingo: "Zahvaljujući naučnim pomacima, starost stijena se može odrediti ispitivanjem tragova kosmičkih zraka. Ovom tehnikom je utvrđeno da najstarije zemljane stijene dosezu 3.5 milijarde godina. Misije sa Mjeseca su se vratile sa preko 400 kg stijena. 1973 godine je objavljen podatak da najstarije stijene dosežu 5.3 milijarde godina! Dakle 2 milijarde godina diskrepancije u odnosu na Zemlju, i jednu milijardu godina u odnosu na naš Sučev sistem.

Pitanje: Gdje je Mjesec bio prije nego što je formiran naš ljubljeni sunčev sistem? I drugo, kako je Mjesec ubačen u tako komfornu orbitu oko Zemlje?

Nadalje, da su Zemlja i Mjesec formirane u isto vrijeme, onda bi i materijalni sastav tla bio sličan. Ipak, željezo je u izobilju na Zemlji, ali vrlo rijetko na Mjesecu.

Gustoca Mjeseca je 3.34 grama po kubnom centimetru. Zemljina? Pet i po grama po kubnom centimetru. Da su ova nebeska tijela bila formirana u isto vrijeme i od relativno sličnih materijala, onda bi im i gustoće bile slične.

Nadalje, razlika u gustoći upućuje da Mjesec nema čvrste kore kao Zemlja i da je njena odsutnost uzrokom manje gustoće. Logičan zaključak bi bio da je Mjesec šupalj.

Astronomi znaju da prirodni satelit ne može biti šupalj objekt. Odnosno, šupalj satelit ne može biti prirodni satelit. Ali, šupalj satelit može biti vještački satelit.

Dr. Sean Solomon sa MIT-a (Massasuchets Institute of Technology) je objavio (Astronautics, veljača 1962) da su informacije sa Lunar Orbiter-a unaprijedili naše znanje o mjesečevom gravitacijskom polju... upućujući na zastrašujucu mogućnost da je Mjesec šupalj...

Veliki astronom Carl Sagan je to ponovio u svojoj knjizi "Intelligent Life in the Universe" (1966). 

Posada Apollo-a 12 se u Novembru 1969 dizala sa mjesečeve površine. Jedan modul se, nakon lansiranja, odvojio od rakete i bacčen je natrag na površinu Mjeseca. Udarac od tlo je doveo do vještačkog zemljotresa (odnosno, mjesecotresa). Ultrasenzitivna seizmička oprema, instalirana na mjesečevoj povrsini, zabiljezila je da je Mjesec vibrirao kao zvono puni sat!

Na upit, naučnici su odgovarali:"Ne bismo to sada interpretirali". 

Nakon toga, poduzet je niz drugih eksperimenata da dokaze da li je Mjesec šupalj ili ne. Simptomaticno je da oni nisu ugledali svijetlo dana."(3)

(Objašnjenje Šuplje planete; spominje se djelu pod naslovom “Patent No. 1096102” te se navodi kako je izvjesni gospodin Marshall Gardner iz Aurore, Illinois, svojevremeno podnio prijavu za patent Američkoj federalnoj agenciji za patente. Nakon dugogodišnjeg istraživanja dao je znanstveno utemeljenu teoriju koja se potpuno odudarala od uvriježenog mišljenja javnosti. Nakon 18 mjeseci, 12. 5. 1914. godine Američka agencija odobrila mu je patent broj 1096102 I izdala naučni certifikat o valjanosti teorije. Autor je objavio knjigu o svojoj teoriji, a novo izdanje objavljuje 1920. godine u kojem su prikupljeni dokazni materijali iz područja astronomije i polarnih ekspedicija. Naslov knjige je “Putovanje u unutrašnjost Zemlje”. Ona ukratko navodi da je 4-5 milijardi godina, Zemlja još uvijek šireća lopta super-vrućeg rotirajućeg plina . Hladeći se postepeno se počela skupljati. Prema zakonima fizike plinovi koji se hlade počinju se zgušnjavati. Samo-centrirajuća gravitacijska sila je smanjivala dijametar plinovite lopte… ali do određene točke. Upravo na tom mjestu nastaje razlika između Gardnera i stare teorije o formiranju naše planete. Ta teorija govori da se zgušnjavanje nastavilo sve dok Zemlja nije postala žitka u središtu. Prema Gardneru, ovaj scenarij vrijedi samo za velika svemirska tijela, sunca. Ali to ne vrijedi za tipične planete. Dok gravitacija nastoji uvući sav materijal prema centru, postoji suprotna sila – centrifugalna. Dvoboj dvije prirodne sile ide do momenta dok se ne postigne ravnoteža. Prema Gardneru, on nastaje kad se formira sfera radijusa 8000 milja. U doba stvrdnjavanja Zemlje, na desnim rotacijskim završecima (“polovima”), centrifugalna sila bila je značajno slabija nego na ekvatoru. Stoga je na ekvatoru ova sila zadržavala čvrsti material u radijusu od oko 8000 milja. Kreću ći se polovima bila je manje uspješna i kontrakcije su prestale 1400 milja pred polarnim područjima. Zaključak? Prirodnim kompromisom naša planeta je nastala kao šuplja lopta s polarnim otvorima o 1400 milja! Nadalje, Gardner tvrdi da je u samom centru ove lopte, proporcionalno mala središnja lopta (”unutrašnje sunce”). Između zemljine kore i središnjeg sunca raspoloživi je slobodni prostor. Dokazi se ponovno oslanjaju na karakteristike centrifugalne sile. Naime, ona ne samo da je slaba na polovima, nego je slaba i u samo središtu rotacije. Zanimljivo je kako su sva znanstvena istraživanja o šupljoj planeti prestala krajem četrdesetih prošlog stoljeća, a sve znanstveno-istraživačke radove i knjige je zaplijenila američka vojska i stavila pod strogu vojnu tajnu. )

 10. O VODI I ATMOSFERI 

Ingo: "U proljece 1998. naučnici su objavili iznenadjujuće otkriće o postojanju vode na Mjesecu... Jasno, ovo "otkriće" je samo priznanje činjenica koje su se znale vec dekadama.

Astronom M.K Jessup, koji je predavao astronomiju i matematiku na University of Michigan, je objavio knjigu: "The Expanding Case for the UFO". Podatke za knjigu bazirao je na rezultatima istraživanja vlastitim teleskopom, jednim od najvećih u južnoj hemisferi. Godina izdanja knjige: 1957!

Ekspert za Mjesec, V.A. Firsoff je 1959. objavio knjigu: "Strange World of the Moon".

Obje ove knjige su pružile dokaze o postojanju mjesečeve atmosfere i regionalnog prisustva vode i vegetacije. Nažalost jedini rezultat koji su polučile je da su ubrzo povučene iz štampe i sa polica. Čak i danas se ne mogu naći.

Postoji i jednostavnija metoda utvrđivanja atmosfere. Ako Mjesec ne bi imao atmosferu onda bi, gledano sa Zemlje, on jednostavno zaklonio zvijezde koje su iza njega. Ali, ako ima atmosferu, plinski omotač, onda zvijezde počinju svjetlucati prije nego budu zaklonjene... Generalni je zaključak da je atmosfera Mjeseca debljine oko tri milje. Gušća blize površini.

Kada se prva misija (Apollo 11) spustila na Mjesec, astronauti su trijumfalno poboli američku zastavu. Trenutak kasnije, dok je kamera jos snimala, nalet vjetra je zalepršao zastavu.

William Brian, autor knjige:"Moongate:Suppressed Findings of the US Space Program" (1982), je došao u posjed kopije filma. Zaključio je da su astronauti bili udaljeni od zastave kada je počela lepršati. Pošto su bili u blizini kamere pokušali su je zakloniti sa ramenima i rukama. 

Ovaj, kao i niz drugih incidenata, su zaboravljeni. Ali, bez obzira na protok vremena vjetru je potrebno prisustvo atmosfere da bi mogao zanjihati zastavu...

Prisustvo atmosfere dozvoljava stvarnu pojavu magle i oblaka. A kada je "slaba, lunarna atmosfera" napokon zvanično "otkrivena" 1997. približili smo se još jedan korak postojanju vegetacije." 

(U vrijeme dok je Ingo pisao knjigu, objavljeni su podaci o procjeni vode na Mjesecu: šest milijardi metričkih tona! Drugim riječima, 100,000 kolonista bi moglo živjeti stotinu godina koristeći vodu za sve potrebe, uključujući i kao izvor goriva - kisik i hidrogen za mjesečeve baze i svemirska putovanja.)

DAN KADA JE STIGAO MJESEC

Postoje određene povijesne indikacije koje ukazuju da Mjesec NIJE ODUVIJEK TAMO, gdje se sada nalazi. Manje poznate legende, na koje ukazuju antički autori, kao i predaje američkih starosjedilaca govore o vremenima kada Mjeseca nije bilo na nebu

Pa ćemo po prvi put, iz „prve ruke“, ukratko saznati što se uistinu dogodilo u vrijeme posljednje kataklizme koja je pogodila zemlje prije 13 700 godina.

„Prije 13 700 godina bili smo svjedoci trenutka kada se zemlja promijenila i kad se dogodila velika katastrofa. Naša predaja govori da se tada Mjesec prvi put približio Zemlji i gurao ju je pet dana i tako stvorio veliku tamu, a istodobno izazvao i veliki niz potresa i velikih valova na raznim mjestima.

Pripadam kulturi Tetzkatlipoka koja postoji više od 40 000 godina. Ta kultura utjecala je na mnoge kulture na ovom području. Među njima je i naš narod. Poznati smo kao Mešike (Mexike), to jest, Azteci, kako ga danas zovu.

Prije su na ovom području postojale razne civilizacije. Bile su na stanovitom stupnju razvoja. Naše sjećanje seže da 40 000 godina unatrag. Pamtimo događaje i civilizacije koje su se razvile u ovom području. Kada se dogodila ta katastrofa, prije 13 747 godina, Zemlja se promijenila...

Mnogo godina ranije taj asteroid, koji sad Mjesec, naš satelit, prošao je blizu Zemlje u tri navrata. I svaki put bi na Zemlji ostavio dijelove sebe. Mi kažemo da je to bila Ratnica koja prolazila i bacala strelice na nas. Cijelo lice Zemlje se tokom mijenjalo. Mi čuvamo sjećanje na te događaje koji su se zbili u četiri navrata.“ (Miktlan Ehekateotl Kwauhtlinxan)(5)

 

ZAKLJUČAK

Stvari koje podrazumijevamo kao znanstveno dokazane činjenice nisu onakve kakve nam se prikazuju. Mjesec nije prirodni zemljin satelit. Tamna strana Mjeseca je naseljena i na njoj se događaju organizirane aktivnosti. Nagli prekid lunarnih misija sedamdesetih godina može se prepisati izričitom odbijanju aktualnih stanovnika Mjeseca da se zemljani miješaju u njihove poslove. Zemljani uporno i dalje šalju vojne orbitere, koji redovito kruže oko Mjeseca iako se službeno i dalje smatra da Mjesec uopće nije zanimljiv.

Logično je da se istina o Mjesecu skriva, jer da se otkrije, ljudi bi se širom planete zapitali… A što nam sve još skrivate? Da li je čitavi sustav na ovom svijetu jedna velika laž? Mislim da bi se tad čitav ovaj cjelokupni sustav urušio kao kula od karata. Samo se pitam da li bi tad vrijedile diplome, doktorati, sve te puste titule naših čuvara znanja. Ako nas čitavo vrijeme obmanjuju, da li zaslužuju da se uopće nazivaju Astronomima, Znanstvenicima, Povjesničarima… Sigurno ne. Pored ovih obmana, laži i neznanja, čini mi se da bi svi skupa trebali opet u školu. 

 

Izvori: (1)Krešimir Mišak, Večernji list, 28.10.2007. (2)Jim Marrs, Jesu li američki astronauti vidjeli NLO-e, magazin Nexus br.22.

(3)Semir Osmanagić, Alternativna Povijest. (4)George Adamski, Razgovori U Svemirskim Brodovima, izdavač Davorin Adum, 2001g. (5)Krešimir Mišak, Dan kada je stigao Mjesec, časopis Svjetlost br.75.