SLUŽBENE ČINJENICE O MJESECU

Kada pogledamo Mjesec sa Zemlje uvijek vidimo njegovu istu stranu. Sve dok Luna 3 nije poslala slike dalje strane Mjeseca, ljudi nisu znali kako ona izgleda. Mjesec je skoro duplo veći od Plutona. Mjesec nije toliko mali kada ga usporedimo sa Zemljom. Zbog toga Mjesec i Zemlju nekada zovu dvojnim planetnim sistemom.Većina planeta u našem Sunčevom sistemu su mnogo veće od svojih mjeseci (satelita), ali naša planeta Zemlja nije mnogo veća od njenog Mjeseca. Prečnik Mjeseca je oko 3.500 kilometara, dok je prečnik Zemlje oko 12.600 kilometara. Znači Mjesec je oko tri puta manji od Zemlje (i to se lijepo vidi na slici desno), što i nije puno. Zbog ovoga ponekad Zemlju i Mjesec nazivaju dvojnim planetnim sistemom Mjesec nema atmosferu. Također nema ni tečne vode na površini. Danju je tu jako vruće, dok je noću jako hladno. Osobe koje posjete Mjesec trebaju posebna zaštitna odijela sa bocama iz kojih udišu zrak.Mjesec ima i mnoge kratere na površini. Najveći od njih se zove Aitiken bazen - Južnog pola i širok je oko 2.500 kilometara.Naučnici smatraju da su gotovo svi krateri na mjesecima ili planetama nastali udarima velikih stijena koje su iz Svemira padale na površinu. Pad tih stijena se zove udar.Pretpostavlja se da bi u nekim dubokim kraterima na polovima Mjeseca moglo biti leda, iako to još uvijek nije dokazano.Također na površini možemo vidjeti tamnije dijelove koji se zovu mora. To su veliki bazeni lave koja se ohladila jako davno. Područja koja nam se čine svjetlija su brda i visoravni.

Mjesecu treba oko 98 zemaljskih dana da se jednom okrene oko svoje ose i oko 59,3 dana da jedanput obiđe Zemlju. Zbog toga mi uvijek vidimo samo jednu stranu mjesečeve površine gledajući sa Zemlje. Tu stranu zovemo bliža strana (ili svjetla strana) Mjeseca. Suprotna strana se zove dalja strana (ili tamna strana) Mjeseca. Svemirska letjelica Luna 3 je 1959. godine slikala tamnu Mjesečevu stranu i tada su prvi put u povijesti ljudi vidjeli kako ona izgleda.

Površina Mjeseca je pokrivena kamenjem i prašinom. Njegov vanjski omotač se zove kora. Kora je debela od 70 do 100 kilometara. Tanja je ispod mora, a deblja ispod brežuljaka i brda. Zato se na Mjesečevoj bližoj strani nalazi više mora nego na daljoj strani. Na bližoj strani kora je tanja i lavi je bilo lakše da dospije iz mjesečeve unutrašnjosti do površine.

Naučnici misle da Mjesec u unutrašnjosti ima malo jezgro od čvrstog željeza. Ono je oko 300 kilometara široko. Pošto je jezgro u čvrstom stanju (za razliku od Zemljinog jezgra) Mjesec nema vlastito magnetno polje.

Koliko je jaka mjesečeva gravitacija? Da ste na Mjesecu on bi vas privlačio silom šest puta manjom nego Zemlja. To znači da ako težite 60 kilograma, na Mjesecu bi osjećali da imate samo deset kilograma (zato je astronautima koji su posjetili Mjesec bilo tako lako da sakupljaju njegovo kamenje i stijene).

 

BLAIROVI OBELISCI NA MJESECU

NASA je 2. studenog 1966. objavila neobičnu fotografiju Mora tišine koju je snimi Lunar Orbiter 2. Wiliam Blair iz Boeingova Instituta za biotehnologiju na fotografiji je zamjetio nekoliko neobičnih predmeta koji su bacali vrlo duge i jasne sjene. Objekti su izgledali kao obelisci i na ranojutarnjem suncu bacali su jasne sjene, slične onima kakve baca spomenik obelisk u Washingtonu.

Najviši obelisk bio je visok oko 213 metara, dok je najniži bio visok poput natprosječno visoke smreke. Blair je analizirao fotografiju i zaključio da je riječ o sedam obeliska . Jedan je iznimno visok s četiri manja niže lijevo od njega. Šesti je malo dalje odostraga u poravnanju s prvim. Sedmi obelisk formira trokut s drugim „kutnim obeliscima“. Triangulacija slike pokazala je tri vanjska obeliska formiraju jednakostranični trokut, dok je tiangulacija s ostala četiri obeliska oblikovala oblik piramide ili prizme.

Dr. Richard Shorthill iz NASA-e komentirao je „Blairove obeliske“, sumnjajući da su „rezultat nekog geofizičkog događaja“. Sam Blair je na to odgovorio: „da su obelisci doista posljedica nekog geofizičkog događaja, bilo bi prirodno očekivati da su distribuirani nasumično. Rezultat trianguliranja bio bi raznostraničan i nepravilan, dok je trianguliranje ovih mjesečevih objekata dovelo do sistema s osnovicom, s koordinatama x, y, z u desnom kutu, šest istostraničnih trokuta i dvije osi od kojih se svaka sastoji od tri točke“.

Nadalje, u donjem desnom dijelu slike može se vidjeti pravokutna „depresija“. Blair je napomenuo da ona sugerira na postajanje četiri kuta od 90 stupnjeva te da ta struktura navodi čovjeka na misao da nalikuje iskopu čiji su zidovi erodirani ili su se urušili premaa unutra.

Drugi koji su proučavali Mjesec upitali su Blaira misli li možda da su obelisci djelo intelegentnih , instrument za observaciju i navigaciju ili možda izravni sustav za komunikaciju. „Želite da to potvrdim kako bi ste me mogli diskreditirati?“ „Reći ću vam ovako; da su slične stvari nađene na Zemlji, prva briga arheologije bila bi razgledati mjesto i napraviti pokusna iskopavanja kako bi se procijenio opseg otkrića“.

Skeptici mogu samo odvratiti da su mogli postojati posebni uvjeti u kojima bi mogle nastati „čudne prirodne strukture“. „Ali da je taj „aksinom“ primijenjen u sličnim situacijama na Zemlji“, oštro je odvratio Blair. „više od polovice danas poznate arhitekture Maya i Azteka još bi uvijek bilo zakopano ispod brežuljaka i depresija prekrivenih drvećem i šumama… što se tiče „rezultata nekog geofizičkog događaja“ arheologija se na temelju toga nikada ne bi razvila i većina činjenica koje se odnose na evoluciju čovjeka ostala bi obavijena velom tajne“. Obelisci su još gore. Ako ih posjetite – pošaljite razglednicu.(1)

 

RETUŠIRANJE FOTOGRAFIJA S MJESECA: PRAKSA U NASA-i?

Evo i jedne priče iz koje se može naslutiti moguća sudbina mnogih zanimljivih slika s Mjeseca, ali i od drugdje. Ispričala ju je Donna Hare na američkoj konferenciji „Disclosure“. Donna je od 1967. do 1981. radila u avikozmičkom centru Philco Ford kao tehnička crtačica. Izrađivala je dijapozitive lansiranja i slijetanja, projekcijske i oprativne karte te lunarne karte za NASA-u. Između misija imala je priliku raditi dodatni posao u NASA-inu fotografskom laboratoriju nasuprot svom uredu. Imala je ovlaštenje koje je doduše nije bilo visoko, ali dovoljno da uđe u određena područja. Jednom prilikom joj je u to laboratoriju jedan od tehničara skrenuo pozornost na NASA-inu fotografiju. Na njoj se vidjela neka točkica. Što predstavlja ta točkica, upitala je, i je li to točkica na emulziji. Tehničar je prekrižio ruke i smiješeći se odgovorio joj: „ Točkice na emulziji ne ostavljaju okrugle sjene na zemlji“.

Donna Hare je pretpostavila da je to bila fotografija Zemlje iz zraka jer je mogla razaznati borove. Sjenke letjelice bile su pod isti kutom kao i borovi. Shvatila je da neidentificirani objekt na slici pripada klasi vrlo povjerljivih podataka koji se drže u tajnosti, te je upitala tehničara što će učiniti s tom slikom. On joj je odgovorio da se ovakve fotografije uvijek retuširaju prije nego što dospiju u javnost.

U filmu „UFO: Greatest Story Ever Denied“, uz izjavu Donne Hare prikazan je i niz je retuširanih slika s Mjeseca, slika na kojima nije teško uočiti mjesto brisanja, a ponekad čak donekle i oblik obrisanog.(1)

 

APOLLO 11

Astronauti Neil Armstrong, Edwin Aldrin i Michael Collins napravili su povijesno prvo spuštanje na Mjesec 20. srpnja 1969. godine, a najviše ih pamtimo po prvim riječima po stupanju na mjesečevo tlo „Mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo“.

Malo neuobičajena je bila slika američke zastave pobodene u zemlju koja je lepršala kao na vjetru (a vjetar postoji tamo gdje ima atmosfere!).

Razgovori s misija na mjesec Apollo potvrda NASA-inog zataškavanja NLO-a

Pri prvom oblijetanju Mjeseca Armstrong je opisao zagonetno sjajno svijetlo na unutarnjem zidu kratera Aristarchus, smještenog sjeverno od njihove putanje. „Čini se da je u njemu omanja količina fluorescencije. Područje unutar kratera vrlo je sjajno“, izvjestio je. „To je područje definitivno sjajnije od svega ostalog što vidim. Čini se da u svemu tome nema boje… sablastan prizor…“ Potvrdio je Aldrin. (2)

Ono što slijedi su isječci iz razgovora vođenih između kontrole misije i astronauta posade Apolla na i/ili iznad Mjeseca.

Apollo 11: (16.-24. srpnja 1969.) Dok je Collins letio u orbiti oko Mjeseca u komandnom modulu, Armstrong i Aldrin su se spuštali u lunarnom modulu, sletjevši u More Tišine u 21:17 po hrvatskom vremenu. Tijekom prijenosa slijetanja dogodile su se dvije minute šutnje za vrijeme kojih nije bilo ni slike ni tona. NASA je tvrdila da je problem nastao zbog pregrijavanja jedne od televizijskih kamera te je zbog tog došlo do smetnji pri prijemu.

Ovaj je neočekivani problem iznenadio i u ovom području najpotkovanije gledatelje, koji nisu znali objasniti kako je u tako skupom projektu moglo doći do kvara jednog temeljnog elementa opreme. Nakon nekog vremena poslije povijesnog spuštanja na Mjesec Christopher Craft, ravnatelj baze u Houstonu, dao je neke iznenađujuće komentare kad je napustio NASA-u. Sadržaj tih komentara, koji su uključeni u transkript razgovora u nastavku teksta, potvrdili su mnogi radioamateri koji su svoje stanice spojili na istu frekvenciju na kojoj su se prenosili astronauti, zaobilazeći tako NASA-ine izlaze za emitiranje. Tijekom dvominutnog prekida u NASA-i su cenzurirali i sliku i ton jer razgovor Armstronga i Aldrina s Cape Keneddyem se odvijao dalje:

Armstrong i Aldrin: Ogromni su. Ne, ne, ne – to nije optička varka. Ovo neće nitko povjerovati!

Houston (Christopher Craft): Što… što…što? Što se dovraga događa? Što je?

Armstrong i Aldrin: Ovdje su pod površinom.

Houston: O ćemu je riječ? (prigušeni zvukovi) Emitiranje se prekida – smetnje. Kontrola zove Apollo 11.

Armstrong i Aldrin: Vidjeli smo neke posjetitelje. Bili su ovdje neko vrijeme i promatrali instumente.

Houston: Ponovite ovu zadnju informaciju.

Armstrong i Aldrin: Kažem da je bilo drugih svemirskih letjelica. Poredane su na drugom kraju kratera!

Houston: Ponovite, ponovite!

Armsrong i Aldrin: Da provjerimo orbiter…625 do 5…Automatski relej je uključen… Ruke mi se tresu tako jako da ništa ne mogu. Da snimamo? Bože, ako su ovi prokleti fotoaparati nešto snimili – što onda?

Houston: Jeste li snimili što?

Armstrong i Aldrin: Nisam imao filma pri ruci. Tri snimka tanjura ili što god da je to bilo što je uništilo film.

Houston: Kontrola, Kontrola ovdje. Jeste li na povratku? Što to govorite o NLO-ima?

Armstrong i Aldrin: Sletjeli su ovdje. Ondje su i promatraju nas.

Houston: Ogledala, ogledala – jeste li ih postavili?

Armstrong i Aldrin: Da, postavljena su mjesto. Ali tko god da je napravio one letjelice, može doći sutra i maknuti ih. Kraj.

(Izvor: Celestial Raise Richarda Watsona i ASSK (PO Box 35, Mt Shasta CA 96067, USA, tel. +1(916)9262316), 1987., str. 147-148). (2)

APOLLO 15: (26.srpnja – 7. kolovoza 1971. godine) David Scott i Alfred Worden slijeću na Apeninske planine 30.srpnja:

Capcom: Spominjali ste nešto zaagonetno…

Orion: OK, Gordy, htio bih ti reći o nečemu što smo vidjeli oko lunarnog modula. Kad smo se približavali na udaljenosti od nekih desetak metara bilo je mnogo bijelih predmeta koji su letjeli uokolo. Izgledalo je kao da ih nešto pogoni ili izbacuje, ali nisam siguran što.

Capcom: Primljeno, Charlie.

APOLLO 16: (16.-27.travnja 1972. godine) Charles Duke i John Young slijeću na Visočije Descartes:

Duke: Osjetili smo tlo pod nogama. Mekano je. Čvršće. Tu gdje stojimo, reći ću ti jednu stvar. Da naovo mjestu ima zraka, zasigurno bi bilo divno. Krajolik gore na vrhu Kamenih planina, morao bi biti ondje da to vidiš i povjeruješ – te kupole su nevjerojatne.

Kontrola misije: OK, možeš li pogledati to maglovito područje i nešto razabrati?

Duke: Iza kupola, struktura ide gotovo do klanca koji sam opisao, a jedna ide do vrha. Na sjeveroistočnoj strani klanca ne može se vidjeti obris. Na sjeveroistoku su tuneli. Na sjevernoj strani padaju na istok do otprilike 30 stupnjeva.

APOLLO 17: (7.- 19. prosinca 1972. godine) Ronald Evans ostaje u mjesečevoj orbiti dok Eugene Cernan i Harrison Schmitt slijeću u Dolinu Taurus-Littrow 11.prosinca:

Kontrola misije: Reci, Ron.

Evans: Ok, Roberte, mislim da je velika stvar o kojoj želim izvijestiti sa stražnje strane koju sam ponovno pogledao… list djeteline u Aitkenu dalekozorom. I ona južna kupola (nerazumljivo) na istočnoj strani.

Kontrola misije: Primljeno, Ron. Ima li razlike u boji kupola i Mare Aitkin?

Evans: Ima. Taj Condor, Condorsey, Condorect ili kako god hoćeš. Condorect Hotel je onaj koji ima ispunu u obliku dijamanta dolje u, uh, podu.

Kontrola misije: Robert. Razumijem. Condorect Hotel.

Evans: Condor. Condorset. Alpha. Ili ih je uuhvatio odron zemlje ili ima… i ne izgleda kao(nerazumljivo) u drugoj strani zida na sjeverozapadnoj strani.

Kontrola misije: OK. Primljeno na znanje. Sjeverozapadni zid Condorceta A.

Evans: Područje je ovalnog ili eliptičnog oblika. Naravno, elipsa ide prema vrhu.

(Izvor: Don Wilson, Our Mysterious Spaceship Moon, Dell Books, SAD, 1975., putem posta postavljenog 5.travnja 1996. na http://www.v-j-enterprises.com/astro2.html)

 

Razotkrivanje

Maurice Chatelain, direktor NASA-inog Komunikacijskog sustava je potvrdio da je Armstrong vidio dvije NLO letjelice na ivici kratera. Ovi susreti su uobičajena stvar za NASA-u, ali nitko o tome ne govori. „Svi letovi Apollo-a i Gemini-ja su bili praćeni , nekad s distance, a nekad iz velike udaljenosti od strane letjelica vanzemaljskog porijekla, zovite ih UFO ako hoćete. Svaki put kad bi se pojavili, astronauti bi informirali Kontrolu leta, koja bi im naredila apsolutnu tišinu.“(3)

Puno direktniji je bio Neil Armstrong nekoliko godina kasnije nakon misije. On tvrdi : „Vanzemaljci imaju bazu na Mjesecu i neuvijeno su nam rekli da se gubimo i držimo podalje od Mjeseca“.(3)

Dvojica astronauta koji su istupili i prekinuli šutnju su Dr. Edgar Mitchell i Gordon Cooper. U emisiji Oprah Winfrey Show 19.srpnja 1991. Dr. Mitchell daje naslutiti da sve informacije u vezi s NLO-ima nisu iznesene u javnost: „Vjerujem da se o istraživanju izvanzemaljskog zna mnogo više od onog što je trenutno dostupno javnosti i onog što im je bilo dostupno već dugo vremena… To je vrlo duga priča. Seže u doba Drugog svjetskog rata kada se sve to i odigralo i spada u strogo povjerljive informacije. (2)

Dr Edgar Mitcell, astronaut Apollo 14, bio je šesti čovjek koji je kročio na mjesec i jedan od onih koji znao zašto je Neil Armstrong izjavio, na istom mjestu: „Oh, my God, what is that?“

„O, da postoji život izvan zemlje. Ali vanzemaljci su davno prošli točku razvoja na kojoj smo mi sada.“ „Žive u ko-operativnijem i racionalnijem svijetu, za razliku od našeg, agresivnog.“ (3)

GEORGE ADAMSKI

 

George Adamski (1891-1965.) proučavatelj, predavač, filozof i istraživač Neidentificiranih letećih objekata(NLO).Pisac najkontroverznijih knjiga na temu NLO-a, šije su se knjige uvijek rasprodale i na koje se u specijaliziranim knjižarama trebalo pribilježiti kao kupac. Nama najpoznatije knjige „Razgovori U Svemirskim Brodovima“, „Telepatija“ koje je preveo i izdao u Hrvatskoj Davorin Adum iz Danske rodom sa otoka Zlarina kraj Šibenika. I još druga djela Georga Adamskog; „Sto Pitanja Sto Odgovora“, „Kozmička Filozofija“, „Leteći Tanjuri Doviđenja“.

Predavanja je držao u svojoj zemlji, a i po svijetu, kuda su ga često prijatelji pozivali kako bi držao predavanja. Susretao se s raznim ljudima, tako i s nizozemskom kraljicom, a 1963. u Vatikanu, u privatnoj audenciji, kod Sv. Oca Ivana XXIII. primio je za svoje zasluge medalju. Kad je umro, objavio je tada svjetski tisak, sahranjen je pokraj predsjednika Kennedya na Arlingtonskom groblju.(4)

Za George Adamskog bi se moglo slobodno reći da je prvi čovjek koji se otisnuo sa Zemlje u svemir već 1953. godine, ako je za vjerovati njegovim svjedočanstvima o susretima sa vanzemaljcima i putovanju u njihovim svemirskim brodovima. Možda se za sve što je napisao u to vrijeme, ali i danas, se može reći da su bajke ili izmišljene priče nekoga koji je želio privući pozornost na sebe, čak bi i ja pomislio da su sve to bajke koje je pričao u vezi s NLO-ima i bićima s drugih planeta. Ali NE, jer sve njegove zabilješke od početka 1950. o oblicima svemirskih brodova, vrstama bića sa drugih planeta, komuniciranja pomoću univerzalnog svemirskog jezika Telepatije, i sve druge zanimljive stvari, od tog vremena do danas se poklapa sa svim viđenjima i događajima i drugim stvarima koje su kroz vrijeme otkrivene o NLO-ima, a držale su se kao vojna ili državna tajna.

Evo što je zabilježio o Mjesecu iz putovanja u velikom svemirskom brodu (nama po vidjeocima poznat kao ogroman NLO u obliku cigarete ili penkale) i razgovora sa ljudima s drugih planeta, slijedi iz ulomaka njegove knjige „Razgovori u Svemirskim Brodovima“.

„Laboratorij“

Vrijeme je prošlo neprimjetno u posjeti laboratoriju i sobi za diskove. Nisam znao, stojimo li mirno u Zemljinoj atmosferi, ili se hitro krećemo kroz svemir, i mada sam gledao ekrane, nisam ih bio u stanju čitati. Ali sad je pilot sa Saturna kazao: „Nismo jako daleko od vašeg mjeseca“ Na ovu sam primjedbu zadrhtao od uzbuđenja i pitao sam hoćemo li se tamo spustiti. „Ne“ , reče on, „ne ovog puta. Ali želimo da vidiš što ste vi nagađali o vašem Mjesecu. Mjesec ima zrak, kao što možeš vidjeti na našim instrumentima, sad kad smo dovoljno blizu da ga registriramo. Zrak prirodno nije neka prepreka da se vidi drugo tijelo, kao što smo ponekad čuli da se na zemlji kaže. I mada vi s vašeg planeta ne vidite guste oblake koji se kreću iznad Mjeseca, vaši su znanstvenici povremeno viđali, kako kažu, “lagano kretanje zraka“, naročito u djelovima koje zovete “krateri“. U stvarnosti to što

Oni vide su sjenke oblaka koji se kreću. Ova strana Mjeseca, koju sa Zemlje vidite ne pokazuje velike količine oblaka, i oni nisu uvijek teški. Dok s druge strane iza ruba Mjeseca, preko predjel koji bi se mogao zvati umjerenom zonom, opazit ćeš pomoću naših instrumenata da ima formiranih težih oblaka, koji se kreću i nestaju, slično kao što se dešava iznad Zemlje.“

„Strana mjeseca koju možete vidjeti s vašeg planeta je sasvim usporediva s pustinjskim predjelima na Zemlji. Vruća je, kao što vaši znanstvenici ispravno tvrde, ali njene temperature nisu tako ekstremne kao što misle. I mada je strana koju ne vidite hladnija, ni ona nije toliko hladna kao što vjeruju. Čudno je kako ljudi na Zemlji prihvaćaju izjave onih koje smatraju ljudima od znanosti, a da ne posumnjaju u ograničenost njihovog znanja. Postoji jedan lijepi pojas ili predjel oko sredine Mjeseca, u kome biste vi sa Zemlje mogli živjeti, jer je ljudsko tijelo najprilagodljiviji stroj u Univerzumu.“

„Puno ste puta vi Zemljani postigli ono što se nazivalo „nemogućim“. Ništa iz čovjekove mašte nije u stvari nemoguće postići. Ali, da se vratimo Mjesecu, svako tijelo u svemiru, bilo toplo ili hladno, MORA imati nekakvu atmosferu, kako je zovete, ili plinove koji će omogućiti neku aktivnost. Ipak, vaši učenjaci, dok drže da oko Mjeseca nema zraka, priznaju da postoji vrućina i hladnoća na tom tijelu! Mjesec nema toliko atmosfere kao Zemlja, ni kao naši planeti, jer je daleko manje tijelo. Ipak, nekakva atmosfera.“

„ Možda bih mogao opisati moje stanovište malo jasnije“ nastavio je čovjek sa Saturna. „Postoji na zemlji mali otok, daleko u oceanu, daleko od drugog kopna, a ipak ljudi na ovom otoku žive isto kao što žive na velikim tijelima koje zovete „kontinenti“. Tijela u svemiru su isto kao otoci. Neka su velika, a neka mala, ali sva okružuje i podržava jedna te ista sila koja im daje život.“

„Mnogi vaši znanstvenici su iznijeli ideju da je Mjesec mrtvo tijelo. Da je ovo istina i da je Mjesec mrtav, u skladu s vašim značenjem te riječi, on bi već odavno nestao iz svemira uslijed raspadanja. Ne! On je veoma živ. Mi baš imamo veliki laboratorij upravo s one strane Mjesečevog ruba, izvan vidokruga Zemljana, u temperiranoj i hladnoj, svježijoj oblasti toga tijela!“

Pitao sam ga hoće li brod ići dovoljno blizu tako da mogu vidjeti površinu našeg satelita vlastitim fizičkim očima. On se nasmijao i rekao: „To neće biti potrebno. Dođi i pogledaj – s ovim instrumentom možemo sebi približiti Mjesec na malu udaljenost, tako da ćeš biti u mogućnosti da ga vidiš jasno kao da se šetaš po njemu!“

Pitao sam ga koliko smo sada udaljeni od Mjeseca i rekao mi je: „Oko šezdeset četiri tisuće kilometara.“

Nadao sam se da ćemo kružiti oko Mjeseca, tako da osobno vidim što ima na drugoj strani u umjerenoj zoni, koju je spomenuo. Istovremeno sam shvatio da tamo može biti stvari koje oni ne bi htjeli pokazati. Na ovu misao je došao brzi potvrdni odgovor od strane pilota sa Saturna. „ Moramo te testirati na osnovu informacija koje smo ti već dali, prije nego što od tebe otkrijemo neke stvari. Mi, možda bolje od tebe, vidimo ljudske slabosti, čak i kod onih ljudi koji imaju veliku želju da rade ispravno. Moramo biti oprezni da ne pridonesemo zemaljskom razaranju.“

Kada je instrument za gledanje Mjeseca izbliza bio podešen, bio sam zadivljen vidjevši kako su potpuno pogrešne naše predstave o njemu, našem najbližem susjedu. Mnogi krateri su kao velike doline, okružene nazubljenim planinama, stvorene nekim strašnim komešanjem Mjesečevog tla. Vidio sam određene znakove koji pokazuju da je na ovoj strani, koju vidimo sa zemlje, u neko vrijeme moralo postojati puno vode.

Zul reče. „Još uvijek je ima puno s druge strane Mjeseca, a s ove strane ispod tla u dubini.“ Onda mi je pokazao određene tragove davnih vodenih tokova na rubovima planina, koje su okruživale kratere. Istina, neki su krateri bili stvoreni udarcem meteora o Mjesečevu površinu, ali u svakom slučaju pokazivali su određen dno u obliku lijevka. Dok sam gledao uvećanu površinu Mjeseca, na ekranu pred nama. Opazio duboke usjeke u tlu i u nekim čvrstim stijenama, koji nisu mogli nastati drugačije nego jakim vodenim tokovima u davna vremena. Na nekim mjestima moglo se primijetiti nešto malo vegetacije. Dio površine izgledao je fin i prašnjav, dok su drugi dijelovi izgledali sastavljeni od krupnih djelića oštrijeg pijeska ili finog šljunka. Dok sam gledao, preko površine koju sam promatrao protrčala je neka životinjica. Vidio sam, da je imala četiri noge i krzno, ali me njena brzina spriječila da je prepoznam. Malo mi je što izgledalo čudno, jer sam već godinama mislio i govorio o tome uglavnom na ovaj način. Pokazalo se da je čovjek sa Saturna to znao, jer reče da su mi zato sve ovo i pokazali izbliza. Obećao mi je da će mi jednom drugom prigodom pokazati drugu stranu našeg Mjeseca. Dodao je: „ Niti ta strana neće biti puno drugačija od onog kako je ti zamišljaš“. Čim je dao obećanje, ekran koji je pokazivao Mjesec , se ugasio iako su drugi

ekrani nastavili s radom.(4)

„Banket i rastanak“

Nakon izvjesnog vremena Ramu je predložio: „Hoćemo li poći do pilotske sobe? Pokazat ću ti neke stvari koje će ti sigurno biti zanimljive.2

S pićem u ruci rado sam ga slijedio u prostranu sobu s mnogim kartama, grafikonima, instrumentima, koje sam vidio prigodom prve posjete ovom brodu. Kada smo ušli Ramu je sigurno pritisnuo neko dugme jer sam vidio dvije sasvim male sjedalice koje se kao čudo uzdigoše iz poda. A u isto vrijeme, upravo ispred njih , vidio sam kako se na ekranu pojavljuje naš Mjesec. Bio sam zadivljen kako je izgledao blizu, a nikako kao da je naslikan na ekranu, već s dubinom prostora unaokolo. Dakle to je bilo iznenađenje! Pomislio sam da možda prilazimo radi slijetanja.

Ramu reče: “Sad gledaš poznatu stranu vašeg Mjeseca, ali mi se nećemo na njega spustiti. Slika se reflektira na ekran iz jednog od teleskopa koji nije radio kada si prvi put bio s nama. Gledaj dobro dok se približavamo površini i vidjet ćeš znatnu aktivnost. U brojnim velikim kraterima, koje vidite sa Zemlje, primjetiti ćeš velike hangare – koje vi ne vidite! Obrati pažnju da je ovdje teren vrlo sličan vašim pustinjama.“

„Mi smo sagradili ove hangare takve veličine da i brodovi puno veći od ovog mogu lako ući. U ovim hangarima ima također stanova za određeni broj djelatnika s njihovim obiteljima snabdjevenih svakim komforom. Iz planina se dobije obilje vode koja se cijevima dovodi, kao što to radite na Zemlji da bi navodnjavanjem polja postala plodna.“

„Kada brod uđe u ovaj hangar za putnike počinje postupak promjene pritiska. Za ovo treba oko dvadeset i četiri sata. Da se ovo ne uradi ljudi bi pri izlasku vani na Mjesec osjetili ogromnu neugodnost. Ovakav postupak promjene još je neshvatljiv ljudima na Zemlji.Oni premalo razumiju funkcije tijela i kako se njima upravlja. Ljudska pluća se ustvari mogu prilagoditi vrlo niskom i vrlo visokom tlaku, ako se deflacija ne vrši suviše brzo. Ako se požuruje rezultat je smrt.“ Bio bih se rado podvrgnuo potrebnoj deflaciji za privilegiju da se stvarno spustim na Mjesec. Ništa me nije tjeralo da se smjesta vratim na zemlju.

Ali Ramu uz dobrohotan smiješak reče: Osim pokazivanja druge strane vašeg satelita imamo ti pokazati puno stvari prije nego što se vratimo na Zemlju. Gledaj sada pažljivo jer se približavamo mjesečevom rubu. Obrati pažnju na oblake koji se formiraju. Oni su lagani i izgledaju kao da dolaze iz ničega, kao što to oblaci često čine. Mnogi od njih ne dostignu nikakvu gustoću, već trenutno nestaju. Iako se pri povoljnim uvjetima, poneki i negdje zgusne. Sjenke ovih oblaka bile su viđene kroz teleskope sa Zemlje.“

„Sada se približavamo onoj strani koja se sa zemlje nikada ne vidi. Gledaj površinu upravo ispod nas. Vidi, u ovom predjelu ima planina. Možeš vidjeti snijeg na najvišim vrhovima i rast krupnih stabala na nižim padinama. Na ovoj strani Mjeseca nalazi se jedan broj planinskih jezera i rijeka. Dolje možeš vidjeti jedno od jezera. Rijeke se ulivaju u vrlo veliko vodeno tijelo.“

„Sada možeš vidjeti izvjestan broj naselja raznih veličina, kako u dolinama tako i na planinskim padinama. I ovdje, kao i svagdje drugdje, ljudi radije žive na ovoj ili na onoj visini. A ovdje, kao i drugdje, prirodne aktivnosti koje pomažu život, vrlo su slične onima koje postoje gdje god se nalaze ljudi. Da se imamo vremena spustiti i izvršiti promjene pritiska“, nastavio je Ramu, „pa onda putovati okolo, osobno bi sreo neke ljude. Ali, što se tiče proučavanja površine Mjeseca, ovaj je način kako ga sad razgledaš, puno prikladniji.“

Ovo sam shvatio, a upravo se ispred nas na ekranu pojavio grad prilične veličine. Izgledao je ustvari kao da se vučemo po vrhovima krovova, pa sam vidio ljude kako hodaju čistim uskim ulicama. Bio je tamo i zbijeni zidani centralni dio za koji pretpostavljam da je poslovni centar, mada nije bio pretrpan ljudima. Nisam primijetio automobile parkirane u ulicama, iako sam vidio nekoliko vozila, koja su se kretala baš IZNAD ulice jer je izgledalo da nemaju kotače. Po veličini bi se mogli usporediti s našim autobusima, raznih veličina kao i kod nas.

Ramu je objasnio: „Ovdje neki ljudi imaju svoje vozilo, ali u većini zavise od javnog prijevoza koji gledaš.“

Baš izvan samog grada na relativno velikom raščišćenom prostoru, uz jednu stranu, nalazila jedna ogromna zgrada. Izgledala je kao hangar i Ramu je to potvrdio rekavši: „U blizini gradova izgradimo nekoliko hangara za udobno slijetanje s opskrbom koju donosimo ovdašnjim stanovnicima, sve ono što u mjestu nedostaje. Oni nas zauzvrat snabdijevaju određenim mineralima koje se može naći na Mjesecu.“

Dok sam promatrao, izgledao je da se grad najedanput udaljava i Ramu mi reče da sada upravo putujemo natrag u svemir između Mjeseca i Zemlje.(4)