U prijašnjim člancima govorio sam o tome da Otkrovenje otkriva stvarni izgled Zemlje. Prikazao sam i slike žene sa krunom od zvijezda na glavi njenoj i mjesecom pod njenim nogama, zatim sam objavio i slike zvijeri sa sedam glava, isto tako i zmaja koji se spominje u Bibliji, a također i ženu koja sjedi na zvijeri. 

Dakle, u otkrivenju Ivan (Jovan) opisuje u detalje površinu Zemlje. 

Kad je već sve to tako lijepo opisano, postavlja se pitanje:" A šta je sa unutrašnjošću Zemlje, jer se u mnogim legendama spominje carstvo pod Zemljom. Sigurno ste čuli za Američkog pilota Ričarda Bira koji se spustio avionom kroz otvor Zemlje na sjevernom polu i posjetio tamošnje stanovnike. Slijedi odlomak te avanture:

 ...."Međutim, desilo se čudo kada je američki admiral Ričard Berd 19. februara 1947. pošao da preleti Severni pol. Kada se približio već poznatoj magnetskoj granici u pravcu polarnog mora, počeli su da luduju svi instrumenti. Takođe je i veza sa bazom bila prekinuta. Tada je admiral preleteo brdski masiv koji nikada do tada nije video. Zatim je izronila dolina po kojoj se – video je – kretala neka životinja. On je uzeo dvogled i video da je to – mamut!? U čudnom svetu admiral Berd je leteo dalje sa čudnim osećanjem da ga nešto vuče da leti i prolazi kroz neki otvor u unutrašnjost Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu nisu radili. Osećao je kao da ga neko prati i prizemljuje. Onda se uključio radio, sam od sebe, i začuo se glas koji je na ne baš dobrom engleskom jeziku rekao: ‘Dobro došli u našu oblast. Vi ćete tačno za sedam minuta da aterirate. Opustite se, vi ste u dobrim rukama’. U svom dnevniku admiral Berd je sve ovo opisao rečima: ‘Avion je bio pod tuđom kontrolom i kretao se sam od sebe. Počeli smo sa spuštanjem. Avion je lagano zadrhtao i utonuo u tle kao da se nalazi u nekom nevidljivom vazduhu. Skoro lebdimo i kada smo tle stvarno dodirnuli, bio je to lagani udar. U tom trenutku približava se nekoliko ljudi našem avionu. Oni su visoki i plavokosi. U daljini se vidi svetleći grad, koji pulsira u svim duginim bojama. Jedan glas zove me, po imenu i naređuje mi da otvorim vrata aviona. Ja sledim tu zapovest...."

U Bibliji u Otkrivenju spominje se grad koji ima dvanaest vrata.

 I odnio me u duhu na goru veliku i visoku i pokazao mi sveti grad Jeruzalem kako silazi s neba od Boga  u slavi Božjoj. Blistao je poput dragog kamena, poput kamena jaspisa koji sja kao kristal. Imao je zid velik i visok, s dvanaest vrata, i na vratima je bilo dvanaest anđela i imena napisana, imena dvanaest plemena sinova Izraelovih. Na istoku su bila troja vrata, na sjeveru troja vrata, na jugu troja vrata i na zapadu troja vrata.  Gradski je zid imao i dvanaest kamena temeljaca, a na njima dvanaest imena dvanaest apostola Janjetovih.

Dakle taj grad što ga je vidio Ivan (Jovan) ima dvanaest vrata. Najveća vrata (ulazi) su na polovima:

Na sljedećoj slici strelicama je označeno svih dvanaest vrata:

Neki od ulaza su prekriveni piramidama.

U Otkrivenju se dalje kaže da je grad sagrađen od zlata i raznih vrsta dijamanata:

 .."A onaj koji mi se obratio držao je zlatnu trsku za mjerenje, da izmjeri grad i vrata njegova i zid njegov. Grad je bio sagrađen u obliku četverokuta. Dužina mu je bila jednaka širini. I izmjerio je gradtrskom: dvanaest tisuća stadija — dužina i širina i visina bile su mu jednake.  Izmjerio je i zid njegov: sto četrdeset i četiri lakta, po mjeri čovjekovoj, koja je i anđelova.  Zid je bio sagrađen od jaspisa, a grad je bio od čistoga zlata, slična čistom staklu.   Temeljigradskog zida bili su od svakovrsnog dragog kamenja: prvi je temelj bio od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista.  A dvanaest vrata bilo je dvanaest bisera — svaka vrata bila su načinjena od jednog bisera. I glavna ulica gradska bila je od čistoga zlata, slična prozirnom staklu."...

Priča o bajkovitim podzemnim svetovima ima svuda na Zemlji. Tako i skandinavski ep ‘Eda’ govori o rajskom svetu ‘Asar’, koji se nalazi ispod Zemlje. U ‘Knjizi mrtvih’ Egipćani govore o zemlji ‘Amenti’. Jevreji pominju ‘Grad sedam kraljeva Edoma’. Asteci taj veličanstveni podzemni grad zovu ‘Maja – pen’. A neki ga zovu ‘Šambalom’. To sve nagoveštava da je zemljina kora puna prolaza i tunela. Jedan od tunela je i ‘Put Inka’. U Tibetu su takođe poznati prolazi koje najbolje koristi neuhvatljivi Jeti. O tome piše lama Lobsang Rampa u svojim delima. On u svojoj knjizi ‘Treće oko’ piše o tajnom prolazu ispod same Potale: ‘Povedoše me tajnim stepenicama koje se nalaze ispod Potale. Dugo smo silazili, Najzad stigosno do kraja jednog prolaza koji je zatvarala stena. Tu se jedan veliki blok otvori pred nama i nađosmo se, ponovo u nekom drugom prolazu, mračnom i uzanom, koji je mirisao na ustajalo, na začine i tamjan. Nekoliko metara dalje, zaustavismo se pred teškim pozlaćenim vratima. Ona se najzad polako otvoriše, uz škripu čiji se odjeci izgubiše u daljini. Lampe na maslac zameniše buktinje. Kretali smo se po nekom hramu iskopanom pod zemljom, i to mnogo vekova ranije, u kamenoj masi nastaloj od vulkanskih previranja. Približavali smo se zidu na kome je naslikan Točak Života visok pet metara. Pod treperavom svetlošću, izgledalo je kao da se okreće, tako da nas skoro uhvati vrtoglavica. Nastavismo da koračamo dalje, ali sveštenik koji je išao preda mnom, odjednom nestade: ono što se meni činilo senkom, bila su u stvari dobro sakrivena vrata. Ta vrata su vodila u jedan prolaz koji se neprestano spuštao, uzan prolaz, veoma vijugav i nagnut, u kome je slaba svetlost lampi činila pomračinu još gušćom. Kretali smo se nesigurnim korakom, posrtali i klizali se. Vazduh je bio težak i pritiskao na s je kao da se Zemlja svom težinom spustila na naša pleća. Imao sam utisak kao da upadam u samo srce sveta. Najzad, pošto je hodnik savio, pred nama se otvori pećina u kojoj je sve blistalo od zlata. U sredini te ogromne prostorije nalazila se crna kuća, ali tako blistava da mi se činilo da je izgrađena od ebonosa. Čudni znaci i dijagrami, nalik na one koje sam video na bočnim stranama podzemnog jezgra, prekrivali su zidove. Unutra videh tri crna kamena kovčega ukrašena gravurama i čudnim natpisima. Nisu bili zatvoreni. ‘Gledaj, sine’ – reče mi starešina sveštenika. ‘Živeli su kao bogovi u našoj zemlji u ono vreme kad još nije bilo planina. Hodali su našom zemljom dok je još more udaralo o naše obale, dok su zvezde sjale na našem nebu. Gledaj dobro, jer samo Posvećeni su ih videli’. To su bila tri naga tela, presvučena zlatom, i ležali su opruženo preda mnom. Dva muškarca i jedna žena. Svaka njihova crta bila je verno izražena u zlatu. Ali, bili su ogromni. Žena je bila viša od tri metra, a najviši muškarac nije bio manji od šest metara. Imali su velike glave, malo zasvođene pri vrhu, uzane vilice, mala usta i tanke usne. Nos je bio dug i tanak, oči prave i duboko upale. Nije moglo biti da su mrtvi, izgledalo je kao da su zaspali. Koračali smo na vrhovima prstiju i govorili tiho, ako da se bojimo da ih ne probudimo. Osmotrih poklopac jednog od kovčega – tu je bila ucrtana nebeska karta sa nekim čudnim zvezdama. Uz astrološka izučavanja bio mi je poznat položaj zvezda, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo’. U Bibliji stoji da je taj sveti grad samoosvijetljen: ..."U gradu nisam vidio hrama, jer je njegov hram Jehova Bog Svemogući, a i Janje.  Gradu nije trebalo ni sunca ni mjeseca da mu svijetle, jer ga je slava Božja obasjavala,a svjetiljka mu je bilo Janje. I narodi će hoditi u svjetlu njegovu, a kraljevi zemaljski donijet će u njega slavu svoju.  Vrata mu se neće zatvarati danju,a noći ondje neće ni biti."... UNUTRAŠNJE SUNCE U Južnoj Americi, posebno u Brazilu, postoje knjige i predanja o životu u utrobi Zemlje, i o jednom suncu u njenom središtu. Takođe im je poznato da ljudi tamo dugo žive bez ikakvih bolesti i da se hrane biljnim plodovima. Predanja govore da je taj podzemni svet povezan tunelima sa spoljnim, a i jedan od tunela završava u mestu St.Katarina u Brazilu. Priča o bajkovitim podzemnim svetovima ima svuda na Zemlji. Tako i skandinavski ep ‘Eda’ govori o rajskom svetu ‘Asar’, koji se nalazi ispod Zemlje. U ‘Knjizi mrtvih’ Egipćani govore o zemlji ‘Amenti’. Jevreji pominju ‘Grad sedam kraljeva Edoma’. Asteci taj veličanstveni podzemni grad zovu ‘Maja – pen’. A neki ga zovu ‘Šambalom’. Na ovoj slici je prikazano unutrašnje sunce:

 

U jednom od muzeja čuva se i karta unutrašnjosti Zemlje sa prikazanim Suncem u sredini Zemlje:

 

Tekst u Otkrivenju za sveti grad kaže: Vrata mu se neće zatvarati danju, a noći ondje neće ni biti.    I zaista, centralno Sunce u središtu Zemlje obezbjeđuje svjetlost i toplotu. A najveća vrata se ne zatvaraju ni noću ni danju:

 

Samo su iznad tih vrata (sjeverni i južni pol) zabranjeni letovi avionom. Zašto? Pa zbog toga da tajna ostane skrivena. U Bibliji se govori o tome kako su Adam i Eva istjerani iz raja riječima: "Izlazite iz njega". Sada kada znamo da je taj raj, opisan u Otkrivenju, u stvari u središtu Zemlje, riječi :"Izlazite iz njega" tek sada imaju smisla. Adam i Eva prognani si iz Raja (iz unutrašnjosti Zemlje) na Zemljinu površinu (u pakao). Nas na površini Zemlje po Bibliji čekaju razne kataklizme, dok su oni koji su ostali u unutrašnjosti zaštićeni i nalaze se u rajskom prebivalištu.  Ljudi u središtu Zemlje(kažu legende) žive oko hiljadu godina. Visoki su i do šest metara. Tehnologija i mašine su im naprednije od naših. Tamo se ljudi žene sa navršenih sto godina. Sa naše tačke gledišta:"Pravi raj". eden, u Bibliji (Knjiga postanka), zemaljski raj nastanjen prvim stvorenim čovjekom i ženom, Adamom i Evom, prije nego što su odbili slušati Božje zapovijedi i bili protjerani iz njega. Izraz vjerojatno dolazi od akadske riječi edinnu, posuđenice od sumerskog edin, što znači pustinja. U Biblijise govori o vrtu u edenu i o rijeci koja prolazi kroz eden i natapa vrt. Starozavjetni je pisac opće ime e. primijenio na ime navodnog mjesta ili kraja, zato ne čudi što se nikad nije moglo ustanoviti gdje je ono bilo. Izraz “vrt u edenu” s vremenom se promijenio u “edenski vrt” pa je u hebrejskomu e. značio stan, boravak. Slične priče kod Sumerana pokazuju da je pojam zemaljskog raja tema koja pripada mitologiji staroga Srednjeg istoka. Priča o e. teološki je iskorištena tema za objašnjenje čovjekova razvoja od stupnja nevinosti do spoznaje grijeha, jada i smrti. (Proleksis enciklopedija)